Svaki dan u crkvi: Istina koju nisam željela znati
“Opet ideš?” pitala sam Ivana dok je navlačio kaput, iako je vani još uvijek bilo toplo za rujan. Pogledao me onim svojim umornim očima, kao da mu je svaka riječ koju izgovori teret. “Ma znaš, Ana, treba mi malo mira. U crkvi se osjećam bolje.”
Nisam ništa rekla. Samo sam gledala kako izlazi, zatvara vrata za sobom i ostavlja me samu s djecom i mislima koje su mi počele nagrizati srce. Prije nekoliko mjeseci, Ivan nije bio čovjek koji bi išao u crkvu osim za Božić i Uskrs. Sad je tamo svaki dan, nekad i dva puta dnevno. Prijateljice su mi govorile: “Blago tebi, tvoj se bar moli Bogu, a moj samo gleda utakmice.” Ali ja sam osjećala da nešto nije u redu.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za kuhinjski stol i gledala u njegovu šalicu kave koju je ostavio napola punu. Mirisala je na njega, ali i na nešto strano, nešto što nisam znala imenovati. Počela sam sumnjati – ne u Boga, nego u Ivana.
“Mama, gdje je tata?” upitala me mala Lejla dok je crtala sunce na papiru. “U crkvi, dušo,” odgovorila sam automatski. Ali u meni je gorjela želja da znam – što on tamo radi toliko dugo?
Jednog dana odlučila sam otići za njim. Obukla sam jaknu preko pidžame i krenula niz ulicu prema crkvi sv. Ante. Srce mi je lupalo kao ludo. Kad sam stigla, vrata su bila odškrinuta. Unutra je bilo polumračno, mirisalo je na tamjan i stare klupe. Vidjela sam ga kako sjedi u zadnjem redu – ali nije bio sam.
Pored njega je sjedila Marija, žena iz susjedstva, udovica koja je često dolazila kod nas na kavu. Smijali su se tiho, a Ivan joj je nešto šapnuo na uho. Osjetila sam kako mi se noge režu. Nisam mogla vjerovati da gledam vlastitog muža kako se smije s drugom ženom na mjestu gdje bi trebao tražiti oprost.
Vratila sam se kući prije nego što su me mogli vidjeti. Te noći nisam spavala. Ivan se vratio kasno, mirisao je na tamjan i parfem koji nije bio moj. “Bilo je lijepo na molitvi,” rekao je tiho dok se uvlačio u krevet.
Sljedećih dana pokušavala sam ga uhvatiti u laži. “O čemu ste danas razgovarali u crkvi?” pitala bih ga dok smo večerali. “O životu, o vjeri… Marija ima teških dana pa joj pomažem moliti,” odgovarao bi bez treptaja.
Počela sam gubiti tlo pod nogama. Nisam znala kome da se povjerim – majci? Sestri? Sramila sam se priznati da moj muž možda ima nešto s drugom ženom, i to u crkvi.
Jedne subote odlučila sam razgovarati s Marijom. Pozvala sam je na kavu pod izlikom da mi treba pomoć oko kolača za župni sajam. Sjela je za stol nasuprot mene, ruku sklopljenih kao na molitvi.
“Marija, mogu li te nešto iskreno pitati?”
Pogledala me ravno u oči: “Možeš, Ana.”
“Što se događa između tebe i Ivana?”
Nije odmah odgovorila. Pogledala je kroz prozor pa opet mene. “Ana… Ivan mi pomaže da prebolim gubitak muža. Zajedno molimo, razgovaramo… Ali ništa više od toga.”
Nisam joj povjerovala. Njezine riječi bile su previše glatke, previše pripremljene.
Te večeri suočila sam Ivana. “Reci mi istinu! Što imaš s Marijom?”
Pogledao me kao stranac. “Ana, ne mogu više ovako. Osjećam se izgubljeno otkad si ti postala hladna prema meni. Marija me sluša, razumije… Ne znam što osjećam prema njoj, ali znam da mi s tobom više nije kao prije.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve godine zajedničkog života, sve žrtve koje sam podnijela – zbog djece, zbog njega – sad su bile ništa.
Ivan se iselio sljedeći tjedan. Djeca su plakala svaku noć, a ja sam pokušavala biti jaka pred njima iako mi se srce raspadalo.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nas je napustio. Marija više ne dolazi u crkvu svaki dan; Ivan se povremeno javlja zbog djece. Ja još uvijek idem na misu nedjeljom, ali svaki put kad sjednem u klupu osjećam gorčinu i tugu.
Pitam se: Jesam li ja kriva što ga više nisam mogla usrećiti? Je li vjera bila samo izgovor ili mu je stvarno trebala utjeha koju ja nisam mogla dati? Može li ljubav preživjeti izdaju ili smo svi mi samo ljudi koji traže spas gdje god ga mogu pronaći?