Sve sam dala roditeljima, a sad kad ih nema – tko sam ja?

“Znaš li ti, Jasmina, koliko si godina već ovdje?” – pitala me sestra Mirela dok je stajala na pragu naše stare kuće u predgrađu Sarajeva. Pogledala sam je, zbunjena, kao da mi je postavila pitanje na stranom jeziku. “Dvadeset i osam… ne, trideset i devet. Skoro četrdeset godina, Mirela.”

“A što imaš od toga?” – nastavila je, glas joj je bio oštar, ali oči su joj bile tužne. “Mama i tata su otišli. Ti si još ovdje. Sama.”

Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u izblijedjelu stolnjaku koju je mama vezla kad sam bila dijete. U toj tišini, sve što sam godinama potiskivala počelo je navirati. Nisam imala muža. Nisam imala djece. Nisam imala ni posao – barem ne onaj pravi, s ugovorom i plaćom. Imala sam samo roditelje i njihovu bolest, njihovu starost, njihove potrebe. I sada kad su otišli, ostala sam prazna.

Sjećam se dana kad je tata prvi put pao u hodniku. Imala sam dvadeset i četiri godine, taman završila Filozofski fakultet u Zagrebu. Planirala sam ostati tamo, možda upisati doktorat, možda upoznati nekoga… Ali mama me nazvala: “Tata je pao. Ne mogu sama.” Vratila sam se kući misleći da će to biti na par mjeseci. Ali tata se nije oporavio. Mama je postajala sve slabija. Godine su prolazile.

Mirela je otišla u Njemačku čim je završila srednju školu. Udala se za Vedrana, rodila troje djece. Dolazila je ljeti na more ili zimi za Božić, uvijek s poklonima i pričama o životu vani. Ja sam ostajala ovdje – kuhala, čistila, vodila roditelje po bolnicama, dizala kredite za njihove lijekove.

“Zašto nisi otišla?” – pitala me jednom susjeda Azra dok smo stajale ispred zgrade. “Lijepa si bila, pametna… Mogla si birati.”

Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti da te ljubav prema roditeljima može vezati jače od bilo kakve ljubavi prema muškarcu? Da te osjećaj dužnosti može ugušiti do te mjere da zaboraviš tko si?

Godine su prolazile. Tata je umro prvi – tiho, jedne hladne prosinačke noći. Mama je nakon toga brzo propadala. Nisam imala vremena tugovati; trebalo je brinuti o njoj. Kad je i ona otišla prije dvije godine, ostala sam sama u toj velikoj kući punoj uspomena.

Prvih mjeseci nisam znala što bih sa sobom. Ustajala bih rano kao i prije, kuhala kavu za dvoje, postavljala dva tanjura na stol. Onda bih shvatila da nema nikoga tko bi sjeo nasuprot mene.

Pokušavala sam pronaći posao – ali tko će zaposliti ženu od šezdeset tri godine bez radnog iskustva? Prijateljice iz mladosti su se rasule po svijetu ili su zauzete svojim unucima. Mirela mi šalje novac iz Njemačke, ali rijetko zove.

Jednog dana sam srela starog prijatelja iz djetinjstva, Damira. Sjeli smo na klupu ispred crkve i pričali satima.

“Znaš,” rekao mi je tiho, “i ja sam ostao sam. Djeca su mi otišla u Kanadu. Žena umrla prošle godine. Nije lako…”

Gledali smo zalazak sunca nad brdima iznad grada.

“A što sad?” – pitala sam ga.

Slegnuo je ramenima: “Živimo kako znamo. Ali znaš što? Još uvijek ima vremena za nešto novo. Za prijateljstvo. Za šetnje. Za smijeh.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam izlaziti iz kuće češće – šetati psa susjede Amire, volontirati u lokalnoj knjižnici, učiti plesti s grupom žena iz kvarta. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da dišem.

Ali svake večeri kad legnem u krevet, osjećam prazninu koju ništa ne može ispuniti.

Ponekad sanjam mamu kako me zove iz kuhinje: “Jasmina! Dođi pomoći oko ručka!” Probudim se s knedlom u grlu.

Mirela mi piše poruke: “Dođi kod nas u Njemačku! Bit će ti bolje!” Ali ne mogu ostaviti ovu kuću, ovaj grad… Ovdje su moji korijeni, moji duhovi.

Ponekad se pitam: Da sam otišla svojim putem, bih li danas bila sretnija? Bih li imala svoju djecu? Bih li imala nekoga tko bi mi sada pravio društvo?

Ali onda se sjetim pogleda moje majke kad bih joj donijela čaj ili osmijeha mog oca kad bih mu pročitala novine naglas… I pomislim: možda nisam promašila život – možda sam ga samo živjela drugačije.

Ali sada kad više nema nikoga kome bih pripremila doručak ili ispričala kako mi je prošao dan… Tko sam ja? Što sad?

Možda ima još netko tko se osjeća kao ja? Je li vrijedilo žrtvovati sve za obitelj? Ili smo negdje putem izgubili sebe?