Sve sam dao za kćerku, a sada nemam gdje prespavati

“Tata, ne možeš ostati ovdje večeras. Luka ima važan sastanak ujutro i treba mu mir.” Ivana mi to govori dok stoji na vratima svog stana, onog istog stana za koji sam godinama štedio i odricao se svega. U njenom pogledu nema ni trunke zahvalnosti, samo nelagoda i nestrpljenje. Stojim s koferom u ruci, osjećam se kao stranac u vlastitoj obitelji.

Sjećam se dana kad sam prvi put vidio taj stan. Bio je to stariji dvosobni stan na Trešnjevci, ali meni je izgledao kao palača jer sam znao da će Ivana napokon imati svoj dom. “Tata, ovo je previše! Ne mogu prihvatiti toliku pomoć,” rekla je tada, ali ja sam samo odmahnuo rukom. “Ivana, ti si moje dijete. Sve što imam, tvoje je.”

Godinama sam radio dva posla – danju u pošti, noću kao portir u jednoj firmi na Žitnjaku. Moja supruga Jasna umrla je rano, Ivana je tada imala samo devet godina. Obećao sam sebi da ću joj biti i otac i majka, da joj ništa neće faliti. Nisam kupovao sebi novu jaknu pet zima zaredom, nisam išao na more deset godina. Sve sam ulagao u njenu budućnost.

Kad je završila fakultet i upoznala Luku, bio sam sretan zbog nje. Luka je bio pristojan dečko iz dobre obitelji iz Samobora. Vjenčali su se skromno, a ja sam im poklonio ključeve stana. “Ovo je za vas, da imate svoj početak,” rekao sam tada, a Ivana me zagrlila i zaplakala.

Ali godine su prošle i nešto se promijenilo. Poslije Lukinog napredovanja na poslu, sve rjeđe su me zvali na ručak. Kad bih došao nenajavljeno, Ivana bi bila nervozna. “Tata, znaš da Luka voli privatnost…” Počeo sam osjećati da smetam.

Prije mjesec dana imao sam moždani udar. Proveo sam tjedan dana u bolnici na Rebru. Ivana me posjetila dva puta, oba puta žureći jer je morala po sina u vrtić ili na sastanak s Lukom. Kad su me otpustili iz bolnice, nisam imao kamo – moj stari stan u Dubravi bio je podstanarski i vlasnik ga je već iznajmio drugome.

“Ivana, mogu li ostati kod vas dok ne nađem nešto?” pitao sam tiho preko telefona. “Tata… znaš da nemamo mjesta. Luka radi od kuće, a mali ima svoju sobu… Možda možeš kod tete Ane?”

Teta Ana ima 82 godine i sama jedva hoda. Nisam joj htio biti teret. Proveo sam nekoliko noći kod prijatelja iz mladosti, ali osjećao sam se kao prosjak.

Jedne večeri skupio sam hrabrost i došao pred Ivanina vrata s koferom. Otvorila mi je vrata i odmah počela šaptati: “Tata, nisi mi javio da dolaziš… Luka ima važan projekt…” Osjetio sam kako mi se srce steže.

“Ivana, ja sam ti otac! Gdje bih trebao otići? Na ulicu?” glas mi je zadrhtao.

Ona je spustila pogled: “Ne znam što da ti kažem… Nisi nam javio… Luka ne voli iznenađenja…”

U tom trenutku izašao je Luka iz dnevne sobe: “Gospodine Perić, stvarno nam je nezgodno večeras. Možda neki drugi put?”

Nisam mogao vjerovati što čujem. Sjetio sam se svih onih noći kad sam radio prekovremeno da bih im omogućio ovaj život. Sjetio sam se Ivaninih suza kad je bila mala i bojala se mraka – uvijek bih joj pjevao uspavanku dok ne zaspi.

Sada stojim na stubištu njihove zgrade s koferom u ruci i pitam se gdje sam pogriješio. Jesam li previše dao? Jesam li ih razmazio? Ili su vremena jednostavno takva – svatko gleda samo sebe?

Prolaznici me gledaju sažaljivo dok sjedim na klupi ispred zgrade. Zovem prijatelja Davora: “Davor, mogu li prespavati kod tebe još jednu noć?” On šuti nekoliko sekundi pa kaže: “Naravno, stari. Dođi kad hoćeš.” Osjećam olakšanje, ali i gorčinu.

Sljedećih dana pokušavam pronaći podstanarski stan, ali cijene su otišle u nebo. Penzića poput mene nitko ne želi za podstanara – traže mlade parove ili studente. U socijalnoj službi mi kažu da lista čekanja za dom traje godinama.

Jedne subote sretnem Ivanu na tržnici Dolac. Gleda me iznenađeno: “Tata, što radiš ovdje?”

“Tražim povoljan stan… Nema ništa za mene.”

Pogleda me tužno: “Znaš da te volim… Ali Luka stvarno ima puno stresa na poslu… Ne mogu ga još opterećivati…”

Nisam više imao snage raspravljati se. Samo sam kimnuo glavom i otišao.

Noći su najteže. Ležim na kauču kod Davora i gledam u strop. Sjećam se svih onih godina kad smo Ivana i ja bili sami protiv svijeta. Sjećam se njenog osmijeha kad bi dobila peticu iz matematike ili kad bi zajedno slagali puzzle zimi dok vani pada snijeg.

Sad imam osjećaj da više ne pripadam nigdje.

Možda sam trebao biti stroži otac? Možda nisam trebao sve dati odjednom? Ili su djeca danas jednostavno drugačija?

Što vi mislite – gdje završava roditeljska žrtva i počinje pravo na vlastiti život? Je li moguće previše voljeti svoje dijete?