Svekrva je odnijela sve – čak i kuhalo za vodu! Obiteljska drama između četiri zida
“Marija, gdje si stavila moju šalicu?” Ljubičin glas odjeknuo je kuhinjom, oštar kao nož. Stajala sam pored praznog kuhinjskog pulta, gledajući u mjesto gdje je do jučer stajalo naše kuhalo za vodu. Nije bilo ni šalice, ni kuhala, ni mog mira. Samo Ljubica, moja svekrva, koja je već tjednima živjela s nama i polako odnijela svaki komadić mog domaćeg života.
Ivan je sjedio za stolom, glavu zabio u novine, kao da ne vidi ni mene ni svoju majku. “Marija, odgovori Ljubici,” promrmljao je tiho, ne podižući pogled. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “Nisam ja ništa dirala. Možda ste vi…” pokušala sam, ali Ljubica me prekinula: “Uvijek nešto zaboraviš! Sve mora biti po tvome!” Pogledala me s prezirom koji me pratio otkad sam prvi put kročila u ovaj stan.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Ljubica ostala bez stana nakon što su joj ga prodali zbog dugova. Ivan je odmah rekao: “Mama će biti kod nas dok ne nađe nešto svoje.” Nisam imala srca reći ne, ali nisam ni znala da će to značiti da će moj život nestati iz mog doma.
Prvih tjedan dana bila sam ljubazna. Kuhala sam njezina omiljena jela, slušala njezine priče o djetinjstvu u Osijeku i kako je Ivan bio najbolji sin na svijetu. Ali onda su počele sitnice nestajati. Prvo moj omiljeni tanjur, onda ručnik iz kupaonice, pa čak i stara vaza koju mi je mama poklonila za vjenčanje. Kad sam pitala gdje su stvari, Ljubica bi samo slegnula ramenima: “Možda si ti negdje zametnula.”
Ivan je bio slijep za sve to. “Pusti mamu, teško joj je,” govorio bi svaku večer dok bih ja plakala u kupaonici. Ali meni je bilo još teže. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.
Jednog dana došla sam s posla i zatekla praznu kuhinju. Sve što sam voljela – moj čajnik, šalica s motivom lavande iz Hvara, čak i stara deka iz djetinjstva – nestalo je. “Ljubice, gdje su moje stvari?” upitala sam drhteći.
“Odnijela sam ih u podrum. Ovdje nema mjesta za nered,” odgovorila je hladno. “Ovo je sada moj dom koliko i tvoj.” Ivan je samo šutio.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Ljubica hrče u dnevnom boravku i osjećala se bespomoćno kao dijete. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Ivanom.
“Ivan, ovo više ne mogu. Sve mi uzima. Čak i kuhalo za vodu!”
On je uzdahnuo: “Znaš da joj je teško. Samo još malo, molim te.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam važna?”
Ivan me pogledao prvi put nakon dugo vremena: “Ne znam što da radim. To mi je majka.”
Tada sam shvatila da ću se morati sama izboriti za sebe.
Sljedećih dana počela sam vraćati svoje stvari iz podruma kad Ljubica nije bila kod kuće. Svaki put kad bi nešto nestalo, ja bih to potajno vratila na svoje mjesto. Počela sam zaključavati vrata svoje sobe i nositi ključ sa sobom.
Jednog dana Ljubica me uhvatila kako vraćam šalicu u ormar.
“Što to radiš?”
“Vraćam svoje stvari tamo gdje pripadaju,” odgovorila sam mirno.
Pogledala me kao da sam poludjela: “Ovo nije tvoja kuća! Ivan mi je rekao da mogu ostati koliko želim!”
“Ali ovo je moj dom! I neću više dopustiti da mi ga uzimate!”
Te večeri Ivan i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali.
“Marija, ne možeš tako s mojom majkom! Ona nema kamo!”
“A ja? Gdje ću ja ako ovako nastavi? Zar ti nije stalo do mene?”
Ivan je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam više što da radim…”
Sljedećih tjedan dana živjeli smo kao stranci. Ljubica me ignorirala, Ivan se povukao u sebe, a ja sam svaki dan razmišljala o razvodu.
Jedne večeri nazvala me mama iz Zadra.
“Marija, nisi dobro. Čujem ti glas. Dođi k meni na par dana.”
Spakirala sam torbu i otišla bez riječi. U Zadru sam prvi put nakon dugo vremena osjetila miris mora i slobodu.
Mama me zagrlila: “Zaslužuješ bolje od toga da te netko gazi u vlastitoj kući. Moraš reći Ivanu kako se osjećaš. Ako te voli, naći će rješenje. Ako ne… znaš što ti je činiti.”
Vratila sam se nakon tri dana odlučna da promijenim stvari.
“Ivan, ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj majci ili ću otići zauvijek,” rekla sam mu ravno u oči.
Ivan me gledao dugo, a onda prvi put ustao protiv svoje majke.
“Mama, vrijeme je da nađeš svoj stan. Marija i ja trebamo svoj mir.”
Ljubica je plakala i prijetila da nas više nikad neće vidjeti, ali Ivan je ostao čvrst.
Nakon mjesec dana Ljubica se iselila kod sestre u Slavonski Brod. U stanu su opet mirisali moj čaj i lavanda iz Hvara.
Dugo mi je trebalo da oprostim Ivanu što me nije ranije zaštitio, ali naučila sam nešto važno: nitko nema pravo uzeti ti dom – ni svekrva, ni muž, ni strah.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u tuđem životu pod vlastitim krovom? Koliko nas šuti dok nas polako nestaje?