Tajna riječ koja je spasila Lenu – priča o povjerenju, obitelji i hrabrosti
“Mama, možeš mi donijeti onu plavu knjigu iz podruma?” Lena je stajala na vratima dnevne sobe, oči joj nisu mirno gledale u mene, nego su bježale prema prozoru. Bilo je nešto u njenom glasu, nešto što me zaledilo do kosti. Plava knjiga – to je bila naša tajna riječ, dogovorena još kad je imala deset godina. Znak da nešto nije u redu, da treba moju pomoć, ali ne može reći naglas.
Srce mi je počelo lupati kao ludo. Pogledala sam prema kuhinji, gdje je moj muž Dario sjedio za stolom s njegovim bratom Ivanom. Njih dvojica su se zadnjih mjeseci često svađali oko nasljedstva kuće u Mostaru, a Lena je uvijek bila tiha kad bi Ivan bio blizu. Nisam željela vjerovati da bi netko iz obitelji mogao nauditi mojoj kćeri, ali majčinski instinkt mi nije dao mira.
“Naravno, dušo. Samo trenutak,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno. Lena je klimnula glavom i povukla se prema svojoj sobi. U tom trenutku, Dario me pogledao ispod oka.
“Šta sad opet?” promrmljao je.
“Ništa, idem po nešto za Lenu,” rekla sam i brzo izašla iz prostorije. U hodniku sam zastala, pokušavajući smiriti ruke koje su mi drhtale. Ušla sam u Leninu sobu i zatvorila vrata za sobom.
“Lena, što se događa? Zašto si rekla plava knjiga?”
Oči su joj bile pune suza. “Mama, Ivan… on me stalno ispituje o tebi i tati. Danas mi je rekao da ako ne kažem gdje tata drži papire od kuće, da će reći tati nešto ružno o meni. Bojim se, mama. On me gleda čudno.”
Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Ivan je uvijek bio problematičan, ali nisam mislila da bi mogao prijetiti djetetu. “Dušo, nisi sama. Sad ćemo to riješiti.”
U tom trenutku začulo se kucanje na vratima. “Sve u redu?” čuo se Darijev glas.
“Sve je dobro! Samo pričamo o školi,” odgovorila sam brzo.
Lena me pogledala molećivo. “Ne želim da se tata naljuti na mene…”
“Neće se naljutiti. Ja ću razgovarati s njim,” šapnula sam joj i zagrlila je najjače što sam mogla.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, a ja sam vrtjela po glavi sve što mi je Lena rekla. Znam koliko mu znači brat, pogotovo nakon što im je otac umro prošle godine. Ali Lena mi je važnija od svega.
Ujutro sam odlučila razgovarati s Dariom. “Moramo popričati o Ivanu,” počela sam dok smo pili kavu.
Pogledao me sumnjičavo. “Šta sad s njim?”
“Lena mi je rekla da joj prijeti i ispituje je o papirima od kuće. Plaši je, Dario. Ne mogu to ignorirati.”
Dario je uzdahnuo i naslonio glavu na ruke. “Znaš kakav je on… ali ne vjerujem da bi naudilo Leni. Možda samo želi znati gdje su papiri zbog nasljedstva.”
“Ali Lena se boji! Zar ti to ništa ne znači?”
Dario je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Razgovarat ću s njim. Ali molim te, nemoj praviti dramu pred Lenom ili mamom. Znaš kako svi skaču na svaku sitnicu otkad je tata umro.”
Nisam bila zadovoljna tim odgovorom, ali nisam imala izbora. Otišla sam do Lene i rekla joj da će tata razgovarati s Ivanom.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Ivan me izbjegavao pogledati u oči, a Lena nije izlazila iz sobe osim kad bi morala jesti ili ići u školu.
Jedne večeri dok sam spremala večeru, čula sam kako Ivan viče na Daria u dvorištu.
“Ti si uvijek bio tatin miljenik! Sad hoćeš sve zadržati za sebe!”
Dario mu je odgovorio tiho, ali odlučno: “Neću dozvoliti da maltretiraš moju kćer zbog papira! Ako još jednom čujem da joj prijetiš, izbacit ću te iz kuće!”
Ivan je bijesno zalupio vratima i otišao niz ulicu.
Te noći Lena mi je došla u krevet i šaptala: “Hvala ti što si vjerovala meni, a ne njemu.” Zagrlila sam je i obećala sebi da više nikad neću ignorirati svoj instinkt.
Ali problemi nisu nestali. Ivan se vratio nakon nekoliko dana s odvjetnikom i zahtijevao podjelu imovine odmah. Dario je bio slomljen; nije mogao vjerovati da mu brat može biti toliko bezosjećajan.
U selu su počele kružiti priče – neki su govorili da smo pohlepni, drugi su stali na našu stranu. Moja svekrva Mara dolazila je svaki dan i predbacivala mi: “Da nisi ti napunila Dariju glavu protiv brata, sve bi bilo kao prije!”
Nisam joj ništa odgovarala – znala sam da istina uvijek ispliva na površinu.
Lena se polako vraćala sebi, ali ostala je oprezna prema ljudima koje ne poznaje dobro. Ja sam naučila koliko je važno imati povjerenje između roditelja i djeteta – bez toga nema sigurnosti ni ljubavi.
Danas, kad pogledam Lenu kako piše zadaću za stolom i smiješi se svom mlađem bratu Filipu, pitam se: Koliko nas zapravo poznaje one koje zovemo obitelj? I koliko smo spremni riskirati za istinu i sigurnost naših najmilijih?