Te noći izbacila sam sina i snahu iz stana – i još uvijek ne znam jesam li pogriješila

“Ana, dosta mi je! Ili ćete večeras otići, ili ću ja!” – moj glas je drhtao, ali nisam popuštala. Stajala sam u hodniku, ruku stegnutih oko ključeva, gledajući svog sina Ivana i njegovu ženu Mirelu kako zbunjeno zure u mene. Nikad nisam zamišljala da ću izgovoriti takve riječi. Nikad nisam vjerovala da će moj dom postati bojno polje.

Sve je počelo prije godinu dana, kad su Ivan i Mirela ostali bez posla. “Mama, samo dok ne stanemo na noge”, rekao je tada Ivan, a ja sam, naravno, otvorila vrata svog dvosobnog stana na Trešnjevci. “Samo nekoliko mjeseci”, ponavljala sam sebi, tješeći se da će sve brzo proći. Ali mjeseci su se pretvorili u godinu dana.

U početku sam bila sretna što su tu. Voljela sam miris kave ujutro, smijeh iz dnevne sobe, osjećaj da opet imam obitelj pod istim krovom. Ali ubrzo su počele sitnice: prljavi tanjuri ostavljeni u sudoperu, glasni razgovori do kasno u noć, Mirelina navika da mi preuređuje kuhinju bez pitanja. “Mama, danas sam ti složila začine po abecedi!” rekla bi veselo, a meni bi krv proključala. Moj red, moj mir – sve je nestajalo.

Najgore je bilo što sam osjećala da gubim sina. Ivan je sve češće stajao na strani Mirele. “Pusti je, mama, ona ti samo želi pomoći”, govorio bi. Ali meni nije trebala pomoć – trebala mi je zahvalnost i poštovanje. Umjesto toga, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati uz zvukove njihovog smijeha iz dnevne sobe, čula sam kako Mirela šapće: “Ne mogu više s tvojom mamom. Ili ćemo mi otići ili ona mora nešto promijeniti.” Srce mi se steglo. Nisam spavala cijelu noć.

Sljedećih dana napetost je rasla. Počeli smo se svađati oko sitnica: tko će kupiti kruh, tko je ostavio upaljeno svjetlo u kupaonici, zašto je moj pas sada zabranjen u dnevnoj sobi jer “Mirelu smeta dlaka”. Osjećala sam se kao uljez.

Vrhunac je bio prošli petak. Vratila sam se s posla ranije i zatekla Mirelu kako pretražuje moje ladice u spavaćoj sobi. “Tražim rezervne baterije”, rekla je hladno. “To su moje stvari!” viknula sam prvi put otkako su došli. Ivan je dotrčao i stao između nas: “Mama, pretjeruješ!”

Te noći nisam mogla više izdržati. Skuhala sam si čaj od kamilice i sjela za kuhinjski stol. Ruke su mi drhtale dok sam vrtjela ključeve po stolu. Sjećam se kako sam gledala stare fotografije na polici – Ivan kao dječak na moru, ja i on na Sljemenu, osmijesi puni nade i ljubavi.

Kad su došli kući oko ponoći, skupila sam svu snagu koju sam imala. “Dosta mi je”, rekla sam tiho ali odlučno. “Ovo više nije moj dom. Više ne mogu živjeti ovako.” Ivan je šutio, a Mirela je prevrnula očima: “Pa dobro, ako ti smetamo…” Nisam joj dala završiti.

“Večeras ćete otići. Ostavite ključeve na stolu.” Ivan me gledao kao da me prvi put vidi. “Mama… zar stvarno?”

“Stvarno”, odgovorila sam kroz suze.

Spakirali su nekoliko stvari u torbe i izašli bez riječi. Kad su vrata zalupila za njima, osjetila sam olakšanje – ali i prazninu kakvu nikad prije nisam doživjela.

Prošlo je nekoliko dana otad. Stan je tih, previše tih. Nedostaje mi sinov glas, čak i Mirelino mrmljanje dok slaže začine. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da opet dišem.

Ponekad sjedim sama za stolom i pitam se: Jesam li bila sebična? Jesam li trebala još malo izdržati? Ili sam napokon napravila ono što sam morala da bih spasila sebe?

Možda će mi netko od vas reći: što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti dobra majka i istovremeno sačuvati vlastito dostojanstvo?