Testament na noćnom ormariću: Priča o izdaji i oprostu
„Zašto, mama? Zašto si to napravila?“ glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stiskajući zgužvani papir u ruci. Kiša je lupkala po prozoru, a u zraku je visio miris svježe skuhane kave i neizgovorenih riječi. Moja sestra Ivana sjedila je na rubu kauča, gledajući me širom otvorenih očiju, dok je mama zurila u pod, šutke.
Sve je počelo sasvim slučajno. Te večeri sam tražila maminu knjigu recepata, kad sam na njenom noćnom ormariću ugledala bijelu kovertu. Nisam mogla odoljeti znatiželji – otvorila sam je i pročitala testament. Srce mi je preskočilo kad sam vidjela da je sve ostavila Ivani: stan u Novom Zagrebu, vikendicu na Plitvicama, čak i bakin zlatni lančić koji sam uvijek nosila kao dijete. Moje ime nije bilo ni spomenuto. Kao da nisam postojala.
„To nije ono što misliš, Ana“, pokušala je mama tiho, ali riječi su joj zapinjale u grlu.
„Kako nije?! Sve si ostavila Ivani! Zar sam ti toliko malo značila?“
Ivana se pokušala umiješati: „Ana, sigurno postoji razlog…“
„Ne trebaš me braniti! Očito je da sam višak u ovoj obitelji.“
Sjećam se kako mi je srce tuklo kao ludo. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako me mama tješila kad sam pala s bicikla, kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako me grlila kad sam prvi put dobila jedinicu iz matematike. Nikad nisam osjećala razliku između mene i Ivane. Bile smo sestre, uvijek rame uz rame.
Ali sada… Sada sam bila samo sjena.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop svoje sobe, pokušavajući pronaći smisao u svemu. Je li to zato što sam otišla studirati u Sarajevo? Zato što sam se zaljubila u Amira, dečka iz Tuzle, i preselila kod njega? Je li joj smetalo što nisam ostala blizu, što nisam svake nedjelje dolazila na ručak?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama je pokušavala razgovarati sa mnom, ali ja bih samo okrenula glavu. Ivana je šutjela, ali vidjela sam joj u očima da pati zbog svega. Tata je bio nemoćan – povukao se u radionicu i pravio se da ne vidi ništa.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu i pušila cigaretu za cigaretom, došla je Ivana.
„Ana, molim te… Mama te voli. Znaš to.“
„Ako me voli, zašto me izostavila? Što sam joj napravila?“
Ivana je sjela pored mene i uzdahnula. „Znaš da mama nije dobro. Boji se da ćeš ti biti dobro gdje god bila. Ja… Ja nisam tako hrabra kao ti. Ona misli da meni treba više pomoći.“
Pogledala sam sestru – prvi put iskreno. Vidjela sam joj suze u očima. Sjetila sam se svih trenutaka kad je bila nesigurna, kad joj je trebalo više vremena da odraste, kad se bojala ostati sama u stanu.
Ali bol zbog izdaje nije nestajala.
Nekoliko dana kasnije skupila sam hrabrost i otišla mami. Sjedila je za kuhinjskim stolom i gledala stare fotografije.
„Mama… Zašto?“
Podigla je pogled prema meni. Oči su joj bile crvene.
„Ana… Ti si uvijek bila snažna. Oduvijek si znala što želiš. Ivana… Ona treba sigurnost. Znam da to nije fer prema tebi, ali mislila sam da ćeš ti razumjeti.“
Nisam znala što reći. S jedne strane, razumjela sam njenu brigu za Ivanu. S druge strane, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce.
Prošli su tjedni, a ja sam se povukla u sebe. Otišla sam natrag u Sarajevo, ali svaki put kad bih čula mamin glas na telefonu, srce bi mi se stegnulo. Amir me pokušavao utješiti:
„Ana, roditelji nekad griješe. Ali to ne znači da te ne vole.“
Ali kako oprostiti kad te vlastita majka izbriše iz svog života na papiru?
Godinu dana kasnije mama se razboljela. Vratila sam se kući da joj pomognem oko terapija. Svaki dan smo šutjele više nego što smo pričale. Ivana je bila stalno uz nju, a ja sam osjećala da više ne pripadam toj obitelji.
Jedne večeri, dok smo sjedile same u kuhinji, mama mi je pružila ruku.
„Ana… Oprosti mi. Nisam znala kako drugačije.“
Pogledala sam njene stare ruke i sjetila se svih onih godina kad su me grlile i štitile od svega lošeg na svijetu.
Ali oprost nije došao te večeri.
Danas, godinu dana nakon što nas je napustila, još uvijek držim onaj testament u ladici svog stola. Ponekad ga izvadim i gledam njeno rukopisno pismo na kraju: “Uvijek ću te voljeti, Ana.” I pitam se – može li ljubav opravdati izdaju? Može li dijete ikada oprostiti roditelju što ga je izostavio?
Možda vi znate odgovor bolje od mene. Da ste na mom mjestu – biste li oprostili svojoj majci?