Testament na rođendanu: Kako je mama uništila našu sreću
“Piši! Piši odmah, Jasmina! Ako ne napišeš testament, sve će otići njemu!”
Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći tanjur s tortom, dok su baloni s natpisom “Sretan rođendan, Lejla” visjeli iznad naših glava. Moja majka, Senada, stajala je ispred mene kao stijena, lice joj je bilo crveno od bijesa. Gosti su šutjeli, a moj muž, Ivan, gledao je u pod. Lejla je zbunjeno gledala čas mene, čas baku. Imala je samo devet godina i nije razumjela zašto su svi odrasli odjednom postali tako tihi.
“Mama, molim te, ne sada…” prošaptala sam, osjećajući kako mi ruke drhte. “Ovo je Lejlin dan.”
“Nema više čekanja!” viknula je Senada. “Znaš ti dobro kakav je on. Svi znamo! Neću dozvoliti da ti ostaneš bez ičega ako te ostavi ili… ne daj Bože, nešto ti se dogodi!”
Ivan je podigao glavu. “Senada, dosta! Ovo je sramota. Jasmina i ja smo u braku deset godina. Nikad ti nisam dao razlog da misliš da bih joj nešto uzeo.”
Mama ga je pogledala s gađenjem. “Ti si Hrvat, ona je Bosanka. Znaš ti dobro kako to ide kod nas. Kad dođe do para i kuće, svi pokazu svoje pravo lice!”
Osjetila sam kako me guši sram i tuga. Gosti su se polako povlačili prema hodniku, šapćući jedni drugima. Moja sestra Mirela pokušala je smiriti situaciju: “Mama, hajde da pričamo kasnije… Lejla će zapamtiti ovaj dan cijeli život.”
Ali Senada nije popuštala. “Neću ja više šutjeti! Jasmina, piši testament ili ću ja otići kod advokata i sve prijaviti!”
Tog trenutka mi se cijeli svijet srušio. Pogledala sam Ivana – bio je bijel kao zid. Lejla je počela plakati.
Nakon što su gosti otišli, kuća je bila puna tišine i napetosti. Ivan je sjedio u kuhinji, gledajući kroz prozor. Pridružila sam mu se, ali nisam znala što reći.
“Znaš li ti što tvoja mama misli o meni?” pitao je tiho.
“Ne misli ona ništa… Ona samo… boji se. Nakon što je tata ostavio nas zbog druge žene, ona nikome ne vjeruje.”
Ivan se nasmijao bez radosti. “A ja sam kolateralna šteta? Jasmina, ja te volim. Nikad ne bih ništa učinio protiv tebe ili Lejle.”
Suze su mi navrle na oči. “Znam… ali ona ne može zaboraviti prošlost.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “Ako ne napišeš testament, sve će otići njemu!”
Sutradan sam otišla kod nje, nadajući se da će popustiti.
“Mama, molim te… Ivan nije tata. On nije kao on.”
Senada me pogledala s tugom i tvrdoglavošću u očima koju sam poznavala cijeli život.
“Ti si naivna, Jasmina. Svi su oni isti kad dođe do imovine. Pogledaj oko sebe – koliko žena znaš koje su ostale bez ičega? Ja sam tebe štitila cijeli život i sad ću opet!”
“Ali uništila si Lejlin rođendan! Zar ti to nije važno?”
Na trenutak je zašutjela pa promrmljala: “Važnije mi je tvoje dobro nego jedan rođendan.”
Vratila sam se kući slomljena. Ivan me dočekao s pitanjem: “Hoćeš li napisati taj testament?”
Nisam znala što reći. S jedne strane, željela sam smiriti mamu; s druge strane, osjećala sam da bih time izdala Ivana.
Dani su prolazili u napetosti. Lejla je šutjela više nego inače. Mirela mi je slala poruke: “Jesi li dobro? Mama je opet pričala po selu da Ivan samo čeka da te prevari…”
Jedne večeri Ivan mi je rekao: “Ako želiš napisati taj testament – napiši ga. Samo nemoj to raditi zbog nje, nego zbog sebe. Ali znaj – ako to napraviš samo da bi nju smirila, možda ćeš izgubiti mene.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
Te noći sanjala sam oca kako odlazi iz naše stare kuće u Sarajevu, dok mama plače na prozoru i viče za njim: “Sve si nam uzeo! Sve!”
Probudio me osjećaj krivnje i nemoći.
Sljedećeg dana otišla sam kod advokata – ne zbog mame, nego zbog sebe i Lejle. Sastavila sam testament u kojem sve ostavljam kćeri – ali nisam isključila Ivana iz života ni iz srca.
Kad sam to rekla mami, nije bila zadovoljna.
“Nije dovoljno! On će opet nešto smisliti!”
Ali ovaj put nisam popustila.
“Dosta, mama! Ovo je moj život i moja odluka! Ako ne možeš prihvatiti Ivana kao dio naše obitelji – onda možda ni ti nisi više dio mog života kao prije.”
Senada me gledala kao da me prvi put vidi.
Ivan me zagrlio kad sam mu sve ispričala.
Lejla mi je kasnije šapnula: “Mama, hoće li baka opet vikati na tebe? Ja ne volim kad se svi svađaju…”
Poljubila sam je u kosu i obećala: “Neće više, dušo.” Ali nisam bila sigurna da govorim istinu.
Sada sjedim sama u dnevnoj sobi i pitam se: Je li moguće ikada pronaći mir u obitelji gdje su stare rane uvijek svježe? Možemo li ikada naučiti vjerovati jedni drugima ili smo osuđeni ponavljati greške svojih roditelja?