Testament Svekrve Promijenio Nam Je Život: Zašto Je To Učinila Sinu i Unucima?
“Ne mogu vjerovati da je to stvarno napisala… Ne, ovo mora biti greška!” vikao je moj muž Ivan dok je drhtavim rukama držao papire. Sjedeći za starim hrastovim stolom u dnevnoj sobi, gledala sam ga kako mu lice prelazi iz nevjerice u bijes. Na stolu su ležale dvije šalice kave, sad već hladne, i testament njegove majke, gospođe Milene, žene koju sam poštovala, ali nikad nisam do kraja razumjela.
“Ivane, smiri se. Možda postoji neko objašnjenje,” pokušala sam ga umiriti, iako ni sama nisam vjerovala u to što govorim. U kutu sobe, naša djeca, Ana i Filip, šaptala su jedno drugome, osjećajući napetost koja je ispunila prostoriju.
Sve je počelo prije tri dana, kada nas je odvjetnik pozvao da dođemo pročitati Milenin testament. Očekivali smo rutinu: stan u Novom Zagrebu, mala vikendica na Plitvicama i nešto ušteđevine. Sve bi to, logično, pripalo Ivanu i našoj djeci. Ali kad je odvjetnik pročitao da je sve ostavila svojoj sestri Ljubici i njezinoj unuci Maji, osjećala sam kako mi se tlo izmiče pod nogama.
Ivan je bio bijesan. “Moja majka nikad ne bi to napravila! Zašto bi nas izostavila? Što smo joj učinili?”
Nisam znala što reći. Milena i ja nikad nismo bile bliske. Bila je hladna žena, stroga prema Ivanu, a prema meni još više. Uvijek sam osjećala da me promatra s distance, kao da procjenjuje svaku moju riječ i pokret. Ali nikada nije bila zla. Ili sam barem tako mislila.
Te noći Ivan nije mogao spavati. Šetao je po stanu, gledao stare fotografije i mrmljao sebi u bradu. “Sjećam se kad sam bio mali… Majka me vodila na Jarun, učila me plivati. Nikad nije bila nježna, ali mislila sam da me voli…”
Sljedećeg dana odlučio je nazvati tetu Ljubicu. “Zašto si ti sve dobila? Što si joj rekla?” vikao je u slušalicu. S druge strane čuo se samo uzdah.
“Ivane, nisam ja ništa tražila. Tvoja majka je imala svoje razloge. Ako želiš znati istinu, dođi kod mene sutra navečer. Ali upozoravam te – možda ti se neće svidjeti ono što ćeš čuti.”
Cijeli dan smo proveli u napetosti. Djeca su nas gledala velikim očima, osjećajući da se nešto veliko događa. Ana je tiho pitala: “Mama, hoćemo li sad morati iseliti?” Nisam imala odgovor.
Kad smo stigli kod Ljubice, dočekala nas je s tugom u očima. “Sjednite,” rekla je tiho i stavila pred nas kutiju punu starih pisama.
“Milena nije bila onakva kakvom ste je vi vidjeli. Nosila je teret cijelog života – teret koji nije mogla podijeliti ni s kim. Prije nego što se udala za tvog oca, Ivane, bila je zaljubljena u drugog čovjeka – Adnana iz Sarajeva. Kad je ostala trudna, njezina obitelj ju je prisilila da prekine vezu s njim i uda se za tvog oca. Ti nisi njegov sin… Zato te nikad nije mogla voljeti onako kako si zaslužio.”
Ivan je zanijemio. Pogledao me kao da traži potvrdu da ovo nije stvarnost.
“Ali zašto onda Ljubica? Zašto Maja?” upitala sam.
Ljubica je uzdahnula: “Maja je Adnanova unuka. Milena ju je pronašla prije nekoliko godina i pokušala joj nadoknaditi sve ono što nije mogla dati svom sinu. Zato joj je ostavila sve – iz osjećaja krivnje i želje da barem njoj pruži bolji život.”
Ivan se slomio pred mojim očima. Nikada ga nisam vidjela tako ranjivog.
“Cijeli život sam mislio da sam nečiji sin… A zapravo sam bio samo podsjetnik na njezinu nesreću?”
Ljubica mu je prišla i zagrlila ga: “Nisi ti kriv za njezine odluke. Ali sada imaš svoju obitelj – nemoj dopustiti da te prošlost uništi.”
Vratili smo se kući kasno navečer. Djeca su već spavala. Ivan je sjedio na rubu kreveta i gledao u prazno.
“Što sad? Kako dalje kad znaš da te vlastita majka nikad nije voljela? Kako oprostiti izdaju koja ti promijeni cijeli život?”
I ja se pitam isto: Možemo li ikada zaista oprostiti onima koji nas povrijede najdublje? Ili nas prošlost uvijek sustigne kad se najmanje nadamo?