Testament u ladici: Priča iznevjerene kćeri
“Ne možeš to ozbiljno, mama…”, šapnula sam sebi dok sam drhtavim rukama izvlačila požutjeli papir iz ladice stare komode. U kuhinji su se još čuli glasovi – otac je nervozno lupkao šalicom o stol, a sestra Ivana je šutjela, gledajući kroz prozor kao da vani traži odgovore. Srce mi je tuklo tako snažno da sam mislila da će svi čuti.
Na papiru, ispisanom majčinim poznatim rukopisom, stajalo je: “Svu svoju imovinu ostavljam svom mužu Anti i kćeri Ivani.” Ni riječi o meni. Kao da nikada nisam postojala. Kao da nisam bila ona koja je s mamom išla na preglede, koja joj je mijenjala zavoje kad je bila bolesna, koja je ostajala uz nju kad su svi drugi bježali od odgovornosti.
“Šta si to našla?” otac je ušao u sobu, a pogled mu je bio tvrd kao kamen. “Ništa”, slagala sam, ali papir mi je drhtao u ruci. Ivana je došla za njim, spuštajući pogled. “Znaš da mama nije voljela rasprave”, rekla je tiho. “Možda je imala svoje razloge.”
“Koje razloge? Šta sam joj ja uradila?”, povikala sam, osjećajući kako mi suze naviru. “Zašto mene nema? Zar nisam bila dovoljno dobra kćer?”
Otac je slegnuo ramenima. “Nije na meni da ti objašnjavam. Tako je odlučila.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako me mama grlila kad sam pala s bicikla, kako smo zajedno pravile kolače za Božić, kako me tješila kad me prvi put ostavio dečko. Nigdje u tim uspomenama nije bilo ni traga hladnoći koju sam sada osjećala.
Sljedećih dana kuća je bila puna ljudi – rodbina iz Mostara, susjedi iz Zagreba, svi su dolazili izraziti sućut i donijeti kolače. Ali nitko nije znao što se događa iza zatvorenih vrata moje sobe. Nitko nije znao da svaku noć plačem u jastuk, pitajući se gdje sam pogriješila.
Jedne večeri, dok su otac i Ivana gledali televiziju, skupila sam hrabrost i upitala: “Jeste li vi znali za ovo?”
Ivana me pogledala s tugom. “Nisam znala do prošlog tjedna. Mama mi je rekla da će sve biti u redu, da ne brinem.”
“Zašto nisi ništa rekla?”
“Bojala sam se”, šapnula je. “Bojala sam se da ćeš otići, da ćeš nas mrziti.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. “Možda bih i otišla”, priznala sam. “Ali sad… sad ne znam ni gdje bih išla.”
Otac je samo šutio. Znao je više nego što je htio priznati, ali nikad nije bio čovjek od riječi. Uvijek je sve rješavao šutnjom i tvrdoglavošću.
Tih dana počela sam preispitivati sve – svaku svađu, svaki pogled, svaku sitnicu. Je li mama znala koliko mi znači? Jesam li joj ikad rekla koliko je volim? Ili sam uzimala njenu ljubav zdravo za gotovo?
Jednog popodneva otišla sam na groblje. Kiša je padala sitno i uporno, a trava oko groba bila je blatnjava i mokra. Sjela sam na klupu i tiho govorila: “Zašto, mama? Zašto si me izostavila? Jesam li te razočarala?”
Vjetar mi je nosio kosu preko lica, a suze su se miješale s kišom. Osjećala sam se kao dijete koje traži zagrljaj koji više nikad neće dobiti.
Nakon sprovoda rodbina se povukla, a kuća je postala još tiša. Ivana i ja smo šutjele danima. Jednog jutra našla sam je u kuhinji kako plače nad šalicom kave.
“Ne mogu više ovako”, rekla je kroz suze. “Nisam tražila ovo nasljedstvo. Samo želim da opet budemo sestre.”
Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se. Plakale smo zajedno, ispuštajući svu bol koju smo nosile u sebi.
Ali otac… On se povukao u sebe još više. Počeo je dolaziti kući kasno, mirisao na rakiju i cigarete. Jedne večeri zatekao me kako gledam stari album sa slikama.
“Sve si to mogla imati”, rekao je tiho. “Ali život nije uvijek pošten.”
“Zašto nisi stao na moju stranu? Zašto nisi pitao mamu zašto me izostavlja?”
Pogledao me umorno. “Nisam htio još više svađa. Tvoja majka… bila je tvrdoglava žena.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. “A ja? Zar ja nisam tvoja kćer?”
Nije odgovorio.
Dani su prolazili, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu ovome. Prijateljica Mirela me nagovarala da potražim pravdu na sudu, ali nisam imala snage za još jednu borbu.
Jedne večeri sjela sam za stol s Ivanom.
“Možda nikad nećemo saznati zašto”, rekla sam tiho. “Ali ne želim izgubiti tebe zbog papira.”
Ivana me pogledala kroz suze. “Ni ja tebe.”
Zajedno smo odlučile – podijelit ćemo sve što imamo, bez obzira na testament. Jer krv nije samo ono što piše na papiru.
Ali majčina tišina ostat će zauvijek između nas – kao rana koja nikad ne zacjeljuje do kraja.
Ponekad se pitam: Je li ljubav majke stvarno bezuvjetna? Ili nas prošlost uvijek sustigne kad se najmanje nadamo?