Tetka i Rođak Useljavaju: Tajne Ispod Jednog Krova
“Ne možeš im vjerovati, Iva. Samo ti kažem, pripremi se na najgore.” Glas moje sestre Maje još mi odzvanja u ušima dok gledam kroz prozor svog stana u Novom Zagrebu. Kiša lupa po staklu, a ja vrtim mobitel u ruci, čekajući poruku od mame koja nikako da dođe. Tetka Vesna i njen sin Dario trebali bi stići svakog trena, a ja ne znam ni zašto ni koliko će ostati. Sve što sam uspjela izvući iz mame bilo je: “Vesni treba pomoć, Iva. To je obitelj.”
Obitelj. Ta riječ mi je uvijek bila teška, pogotovo otkad je tata otišao prije pet godina. Mama se zatvorila u sebe, a Maja i ja smo ostale same s pitanjima na koja nitko nije imao odgovore. Sada, kad sam napokon stala na svoje noge, završila faks i pronašla posao u banci, moj mali stan postao je jedino mjesto gdje sam osjećala mir. I baš tu dolaze oni.
Zvono na vratima prekida moje misli. Otvaram vrata i ugledam tetku Vesnu – umorna lica, podočnjaci do pola obraza, kosa skupljena u neurednu punđu. Dario stoji iza nje, visok, mršav, s kapuljačom navučenom preko glave. Pogled mu je prazan, izbjegava moj.
“Iva, hvala ti… Znam da ti nije lako,” kaže Vesna tiho.
“Nema problema,” lažem i sklanjam se da ih pustim unutra.
Dani prolaze sporo. Vesna većinu vremena provodi u mojoj maloj kuhinji, kuha kavu za kavom i puši na prozoru. Dario ne izlazi iz sobe koju sam mu ustupila; čujem samo škripu kreveta i povremeno glazbu iz slušalica. Pokušavam razgovarati s njim:
“Dario, trebaš li išta? Hranu?”
“Ne treba ništa,” odgovara kratko.
Maja mi šalje poruke: “Jesi li primijetila nešto čudno? Pazi se, Iva.”
Jedne večeri, dok perem suđe, Vesna dolazi do mene. Ruke joj drhte.
“Iva… Znam da se pitaš zašto smo ovdje. Ne mogu ti sve reći… Ali Dario ima problema. Velikih problema.”
Osjetim knedlu u grlu. “Kakvih problema?”
Vesna spušta pogled. “Dugovi. Loše društvo. Prijetili su nam… Morali smo pobjeći iz Osijeka. Nije mogao ostati tamo.”
Te noći ne spavam. Razmišljam o svemu što nisam znala o svojoj obitelji – o stvarima koje su skrivali od mene i Maje godinama. Sljedećeg jutra nalazim Darija kako sjedi na balkonu, puši i gleda u prazno.
“Dario, možeš mi reći što se događa? Možda mogu pomoći,” pokušavam nježno.
On me pogleda prvi put ravno u oči. “Ne možeš pomoći. Nitko ne može.”
Nekoliko dana kasnije vraćam se s posla i nalazim vrata stana širom otvorena. Utrčavam unutra – Vesna sjedi na podu, plače, a Daria nema nigdje.
“Došli su po njega,” jeca Vesna. “Rekla sam mu da ne izlazi… Ali otišao je!”
Zovem Maju u panici.
“Rekla sam ti! Oni vuku probleme za sobom! Moraš ih maknuti iz svog života dok nije kasno!” viče ona kroz slušalicu.
Ali kako da izbacim vlastitu tetku? Kako da okrenem leđa nekome tko očajnički treba pomoć?
Te noći Vesna mi priznaje sve – Dario je upao u dugove zbog kladionice, posuđivao novac od pogrešnih ljudi, prijetili su mu fizički. Njegova sestra Ena je ostala kod bake u Sarajevu jer nije htjela napustiti školu.
Sljedećih tjedan dana živimo u strahu – svaki zvuk na hodniku tjera mi srce u grlo. Vesna ne spava, ja idem na posao kao zombi, a Maja mi šalje poruke: “Javi ako ti što treba. Samo pazi na sebe!”
Jednog jutra Dario se vraća – krvavih usana, poderane jakne.
“Oprosti… Nisam imao izbora,” promrmlja i zatvori se u sobu.
Vesna ga grli kroz suze: “Sine moj… Što si to sebi napravio?”
Tada shvaćam – svi mi nosimo svoje terete, ali neki su preteški da bismo ih nosili sami. Moja mala oaza mira pretvorila se u poprište tuđih borbi, a ja više ne znam gdje pripadam.
Nakon svega pitam se: Jesmo li dužni uvijek pomagati obitelji, čak i kad nas to uništava? Ili ponekad moramo izabrati sebe?
Što biste vi napravili na mom mjestu?