Tišina koja guši: Priča jedne zagrebačke obitelji pod teretom štednje
“Nećemo više kupovati meso. Od sutra jedemo samo tjesteninu i grah.” Ivanove riječi odjeknule su kroz dnevni boravak kao grom. Ana je spustila glavu, Filip je stisnuo usne, a meni se srce stisnulo kao da ga je netko zgrabio šakom. Kiša je lupala po prozoru, a u meni je rasla panika. Nije ovo bio prvi put da Ivan donosi ovakve odluke bez razgovora sa mnom, ali ovaj put… ovaj put sam osjetila da pucam.
“Ivane, djeca trebaju jesti raznoliko. Ne možemo ih hraniti samo grahom!” pokušala sam tiho, pazeći da ne izazovem još jednu svađu. On me pogledao onim pogledom koji govori: ‘Ne proturječi mi pred djecom.’
“Nema rasprave, Marija. Znaš koliko nam je ostalo na računu. Ako ne budemo štedjeli, nećemo imati ni za režije.”
Tišina. Ona ista tišina koja nas prati već mjesecima. Tišina u kojoj se ne govori o strahu, o sramu što ne možemo djeci priuštiti ni običan sladoled u Maksimiru, o tome kako se osjećam kao da nestajem.
Ana je kasnije došla do mene u kuhinju. “Mama, mogu li kod Tee na ručak sutra? Kaže da joj mama pravi pohane tikvice.” Pogledala sam je i osjetila val srama. “Možeš, dušo,” šapnula sam, a suze su mi navrle na oči.
Ivan je bio dobar čovjek, nekad. Prije nego što je izgubio posao u onoj velikoj firmi na Žitnjaku. Prije nego što su mu ponos i strah od neuspjeha postali važniji od nas. Sad radi povremeno na građevini, ali novca nema dovoljno. Ja čistim stubišta po kvartu, ali to su sitni novci. Računi se gomilaju, a Ivanov pogled postaje sve tvrđi.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost. “Ivane, moramo razgovarati. Djeca pate. Ja patim. Ne možemo ovako.” On je šutio dugo, gledao kroz prozor kao da će mu kiša dati odgovor.
“Što hoćeš da radim? Da idem krasti? Da prosim?” glas mu je bio tih, ali pun bijesa.
“Ne! Samo… razgovaraj sa mnom. Ne mogu više sama nositi ovu tišinu.”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u sobu.
Sljedećih dana sve je bilo još gore. Filip je počeo mokriti u krevet. Ana se povukla u sebe, stalno bulji u mobitel i ne priča ni sa mnom ni s Ivanom. Ja sam postala sjena same sebe. U trgovini sam krišom gledala akcije i zbrajala svaku kunu.
Jednog dana susjeda Jasna me zaustavila na stubištu. “Marija, jesi dobro? Izgledaš umorno… Ako trebaš nešto, samo reci.” Pogledala sam je i prvi put u životu poželjela vrisnuti: “Nisam dobro! Trebam pomoć!” Ali samo sam se nasmiješila i rekla: “Sve je u redu, hvala ti.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje mame iz Sarajeva, kako je uvijek govorila: “Nikad ne šuti kad te nešto boli.” Ali ja sam šutjela. Zbog djece, zbog Ivana, zbog srama.
Sljedeće jutro Filip je odbio doručak. “Neću više jesti grah! Svi mi se rugaju u školi da smrdi iz mene!” Plakao je, a ja sam ga grlila i plakala s njim.
Tada sam odlučila – moram nešto promijeniti. Nazvala sam sestru Mirelu u Splitu. “Mirela, ne mogu više ovako…” Sve joj ispričala kroz suze.
“Marija, dođi kod mene na tjedan dana s djecom. Ivan neka se snađe. Moraš misliti na sebe i njih!”
Ivan nije bio sretan kad sam mu rekla da odlazimo na nekoliko dana. “Bježiš od problema!” vikao je.
“Ne bježim! Samo želim da djeca osjete malo radosti! Da ja osjetim da još postojim!”
Spakirala sam stvari i otišla s djecom kod Mirele. Prvi put nakon dugo vremena smijali smo se bez grča u želucu. Djeca su jela voće, igrala se s rođacima na plaži.
Ivan me zvao svaku večer, prvo ljutito, pa tužno, pa napokon slomljeno: “Marija, oprosti… Ne znam više što radim… Bojim se za nas…”
Vratili smo se nakon tjedan dana drugačiji. Sjeli smo svi zajedno za stol i prvi put otvoreno razgovarali o svemu – o novcu, strahu, potrebama djece i mojim osjećajima.
Nije lako ni danas. Novca nema puno više nego prije, ali naučili smo pričati – i kad boli, i kad se bojimo.
Ponekad se pitam: koliko još obitelji oko mene šuti pod teretom štednje i srama? Koliko nas guta tišina dok pokušavamo preživjeti? Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo barem pokušali pričati.