Tišina mog sina: Bol majke iz Sarajeva
“Emire, reci nešto!” – glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu njihove dnevne sobe, osjećajući kako mi se tlo pod nogama izmiče. Aida je sjedila na kauču, oči crvene od suza, a moj sin je zurio u pod, šutio kao da ga nema. U tom trenutku, sve ono što sam godinama pokušavala zadržati u sebi – strah, tuga, sumnja – provalilo je van.
“Zašto uvijek moraš biti ovdje? Zašto ne možeš pustiti Emira da živi svoj život?” – Aida je viknula, glas joj je bio oštar kao nož. “Ti si uvijek između nas!”
Nisam znala što reći. Srce mi je tuklo kao ludo. Pogledala sam Emira, tražeći u njegovim očima barem tračak podrške, ali on je samo šutio. Taj muk bio je gori od bilo kakvih riječi.
Imam šezdeset godina i živim sama u stanu na Grbavici. Moj muž Jasmin umro je prije deset godina od moždanog udara. Emir mi je bio sve – dijete koje sam nosila kroz rat, kroz izbjeglištvo, kroz povratak u razrušeni grad. Sve sam žrtvovala za njega. Kad se oženio Aidom, nadala sam se da ću dobiti kćer koju nikad nisam imala. Ali umjesto toga, dobila sam zid.
Prije nekoliko mjeseci Emir i Aida su dobili sina, mog unuka Tarika. Svaki put kad ga vidim, srce mi se ispuni toplinom i tugom istovremeno. Aida mi dopušta da ga viđam samo kad ona to želi. Kaže da se miješam previše, da ne poštujem njihove granice. Ali kako da ne brinem? Kako da ne želim biti dio njihovih života?
Jednog dana, dok sam sjedila sama za stolom s hladnom kafom, zazvonio je telefon. Bila je to Aida.
“Moramo razgovarati,” rekla je bez pozdrava.
Sastale smo se u kafiću kod Vječne vatre. Aida je bila napeta, ruke su joj drhtale dok je miješala šećer u kavi.
“Gospođo Sabina, ja više ne mogu ovako,” počela je tiho. “Emir ništa ne govori, ali ja znam da mu smeta što ste stalno tu. On vas voli, ali ima svoju porodicu sada. Morate to shvatiti.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Aida, ja samo želim pomoći… Vi ste mladi roditelji, znam kako je teško…”
“Ali vi ne pomažete! Vi kontrolirate!” – prekinula me. “Kad dođete kod nas, osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tarik nije samo vaš unuk, on je i moje dijete!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko polako gura prema provaliji.
Nakon tog razgovora povukla sam se. Prestala sam dolaziti nenajavljeno, prestala zvati svaki dan. Ali Emir nije zvao ni jednom. Nije pitao kako sam, nije došao da vidi jesam li dobro. Samo tišina.
Jedne večeri, dok sam gledala stare fotografije – Emir na maturi, Emir s prvom djevojkom, Emir na ratištu s ocem – shvatila sam koliko sam ga vezala za sebe. Možda sam ga gušila svojom ljubavlju? Možda sam mu bila teret?
Moja prijateljica Mirela kaže: “Sabina, pusti ga. Djeca moraju sama učiti.” Ali kako pustiti dijete koje si nosio kroz pakao?
Prošli Bajram slavila sam sama. Pekla sam pitu i čekala da netko pozvoni na vrata. Nitko nije došao. U ponoć sam sjela na balkon i gledala svjetla grada koji nikad ne spava.
Jednog dana Emir se ipak pojavio na vratima. Stajao je nesigurno, kao dijete koje nešto krije.
“Mama…” počeo je tiho.
“Reci, sine,” odgovorila sam.
“Aida… ona misli da bi bilo bolje da se malo udaljiš od nas. Da nam daš prostora.”
Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića.
“A ti? Šta ti misliš?”
Pogledao me tužno: “Ne znam više ni šta mislim… Samo želim mir u kući.”
Nisam plakala pred njim. Samo sam klimnula glavom i pustila ga da ode.
Dani su prolazili sporo, svaki isti kao prethodni. U trgovini me prodavačica pita: “Kako su ti Emir i mali Tarik?” Samo se nasmiješim i kažem: “Dobro su.” Nitko ne zna koliko boli krije ta laž.
Ponekad sanjam Jasmina. U snu mi kaže: “Sabina, pusti ga… On mora pronaći svoj put.” Probudim se u suzama.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Aida.
“Tarik ima temperaturu… Ne znam šta da radim… Možete li doći?”
U tom trenutku zaboravila sam sve uvrede i bol. Spakirala sam torbu i potrčala prema njihovom stanu.
Kad sam stigla, Tarik je plakao, a Aida je bila očajna.
“Hvala vam što ste došli,” šapnula je.
Te noći sjedile smo zajedno uz Tarikov krevetić. Prvi put smo razgovarale kao dvije žene, dvije majke koje dijele isti strah za dijete koje vole više od svega.
Možda ima nade za nas? Možda ću jednog dana opet biti dio njihove obitelji?
Ali jedno pitanje me još uvijek progoni: Jesam li ga voljela previše ili premalo? Gdje prestaje ljubav majke i počinje sebičnost?
Što vi mislite – može li majka ikada prestati biti majka?