Tišina mog sina: Majka pred vratima koja se više ne otvaraju

“Nemoj opet, mama. Rekao sam ti da mi treba vremena!” Njegov glas bio je hladan, kao da govori strancu, a ne ženi koja ga je nosila devet mjeseci pod srcem. Stajala sam pred vratima stana u Novom Zagrebu, držeći vrećicu s njegovim omiljenim kolačima. Ruke su mi drhtale, ne znam je li od hladnoće ili od straha da ću ga opet izgubiti.

Nikada nisam mislila da će moj život doći do ovoga – da ću moliti vlastitog sina, Leona, da mi dopusti da budem dio njegovog svijeta. Sjećam se dana kad sam ga prvi put primila u naručje u bolnici Merkur. Bio je sitan, ali snažan, s onim tvrdoglavim pogledom koji je naslijedio od oca. Oca koji nas je napustio kad je Leon imao samo četiri godine. Od tada sam bila sve – i majka i otac, i prijatelj i neprijatelj kad je trebalo.

“Leon, molim te… Samo da te vidim na pet minuta. Nisam ti ništa kriva,” prošaptala sam kroz vrata. Tišina. Čula sam kako se televizor utišava, ali koraci su se udaljavali. Ostala sam sama u hodniku, među tuđim cipelama i mirisom kuhanog graha iz susjednog stana.

Vratila sam se kući u Dubravu, praznih ruku i još praznijeg srca. Sjedila sam za stolom gledajući Leonovu sliku iz osnovne škole – osmijeh širok, oči pune života. Gdje je nestao taj dječak? Gdje sam ja nestala?

Moja sestra Sanja uvijek mi je govorila: “Pusti ga malo, Jasna. Djeca moraju sama naučiti padati.” Ali kako pustiti dijete kad znaš da si mu jedina sigurnost? Kad znaš da nema nikoga osim tebe? Radila sam dva posla – danju u školskoj kuhinji, noću čistila urede na Zrinjevcu. Sve za njega. Da ima tenisice koje želi, da može na ekskurziju kad drugi roditelji šalju djecu na more. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu, ali Leon je uvijek imao sve.

A onda je došla ona – Ivana. Djevojka iz Travnika koju je upoznao na faksu u Sarajevu. Lijepa, pametna, ali uvijek s nekom distancom prema meni. “Vaša mama baš voli kontrolirati stvari, ha?” rekla mi je jednom uz kiseli osmijeh dok smo sjedili za stolom kod mene doma. Leon se samo nasmijao i promijenio temu.

Od tada su stvari krenule nizbrdo. Sve rjeđe me zvao, sve manje dolazio kući. Kad bi i došao, bio bi nervozan, stalno gledao na sat ili tipkao poruke. Jednom sam ga pitala: “Jesi li dobro? Jesi li sretan?” Samo je slegnuo ramenima: “Mama, pusti me malo na miru.”

Prošle zime nije došao na Badnjak prvi put u životu. Sjedila sam sama za stolom s francuskom salatom i pečenkom koju nitko nije dirao. Gledala sam kroz prozor kako pada snijeg i pitala se gdje sam pogriješila.

Sanja mi je rekla: “Možda si ga previše voljela.” Kako možeš nekoga previše voljeti? Zar ljubav ima mjeru?

Jedne večeri odlučila sam otići do njega bez najave. Ivana mi je otvorila vrata, iznenađena i pomalo neljubazna.

“Leon nije doma,” rekla je kratko.

“Mogu li ga pričekati? Donijela sam mu pitu od jabuka…”

“Ne znam kad će doći. Možda bi bilo bolje da ga nazovete prije nego dođete drugi put.” Zatvorila je vrata prije nego što sam stigla išta reći.

Vraćala sam se tramvajem kući, gledajući kroz prozor svjetla grada koja su mi se činila dalja nego ikad prije. U meni je rasla praznina koju nisam znala ispuniti.

Dani su prolazili u tišini. Ponekad bih mu poslala poruku: “Jesi li dobro? Trebaš li nešto?” Odgovora nije bilo.

Jednog dana Sanja me natjerala da izađem iz kuće. Otišle smo na kavu u kvartovski kafić gdje svi znaju sve o svima.

“Jasna, moraš prihvatiti da djeca odrastu. Možda mu treba prostora…”

“Ali ja sam mu dala sve! Kako može tako lako zaboraviti?”

Sanja me pogledala s tugom: “Možda baš zato što si mu dala sve, sad ne zna kako biti sam.”

Te riječi su me pogodile kao šamar.

Noći su najgore. Ležim budna i vrtim po glavi svaki trenutak iz prošlosti – jesam li bila prestroga kad nije učio za maturu? Jesam li previše prigovarala zbog Ivane? Jesam li trebala više misliti na sebe?

Jednog dana stigla mi je poruka od Leona: “Mama, molim te nemoj više dolaziti bez najave. Trebam svoj mir.”

Plakala sam cijelu noć. Nisam znala kako dalje. Kako živjeti kad ti dijete postane stranac?

Pokušala sam pronaći smisao u svakodnevici – upisala tečaj slikanja u kulturnom centru, počela šetati Maksimirom sa susjedom Nadom. Ali svaki osmijeh bio je lažan dok god nisam znala kako je moj sin.

Jednog dana srela sam Leonovu prijateljicu iz djetinjstva, Mirelu.

“Jasna, Leon te voli, ali… teško mu je nositi se sa svime što si prošli zajedno. Ponekad ljudi trebaju vrijeme da shvate koliko im netko znači.”

Te riječi su mi dale tračak nade.

Danas sjedim za stolom s olovkom u ruci i pišem ovo pismo koje možda nikada neću poslati:

“Dragi Leone,
Znam da sam griješila iz ljubavi. Znam da ti možda treba prostora i vremena da pronađeš sebe bez mene kao sjene nad tvojim životom. Ali znaj da te volim više nego išta na svijetu i uvijek ću biti tu kad ti zatrebam.
Tvoja mama”

Možda će jednog dana otvoriti vrata i pustiti me unutra – ne samo u stan nego i u svoj život.

Pitam vas – može li majka ikada prestati biti majka? I što ostaje od nas kad nam djeca okrenu leđa?