Tišina u Stanu: Kad Djeca Zaborave Nazvati

„Opet je prošao cijeli tjedan, a nitko nije nazvao“, šapćem sebi dok gledam kroz prozor na pustu ulicu. Kiša lagano udara o staklo, a ja sjedim u fotelji, prebirući po starim fotografijama. Na svakoj slici osmijesi – Ana s prvim zubićem, Ivan na maturalnoj večeri, suprug Zoran s rukom oko mene na moru u Makarskoj. Sve je to sada daleko, kao da gledam tuđi život.

Telefon zazvoni. Srce mi poskoči, ali to je samo reklama iz banke. Spuštam slušalicu i osjećam kako mi se grlo steže. Sjećam se dana kad su djeca trčala po stanu, kad su me trebali za sve – od zavezivanja tenisica do savjeta o prvoj ljubavi. Zoran i ja smo radili dan i noć kako bismo im omogućili sve što nismo imali. On je bio inženjer u Rijeci, ja učiteljica u osnovnoj školi. Nismo štedjeli ni na čemu: najbolji bicikl za Ivana, satovi klavira za Anu, ljetovanja na Jadranu, skupi pokloni za rođendane.

Zoran je preminuo prije četiri godine. Njegova smrt me pogodila kao grom iz vedra neba. Djeca su tada bila uz mene, ali čim su se vratili svojim životima – Ana u Zagreb, Ivan u Sarajevo – tišina se uvukla u stan. Prvo su zvali svaki drugi dan, pa jednom tjedno, a sada… sada prođe i mjesec dana bez poziva.

Jednog popodneva odlučujem nazvati Anu. Dugo zvoni prije nego što se javi.

„Mama? Joj, baš sam u gužvi na poslu… Možemo li kasnije?“

„Samo sam htjela čuti tvoj glas“, kažem tiho.

„Znam, mama… Ali stvarno ne mogu sad. Čujemo se za vikend?“

Vikend dođe i prođe. Nitko ne zove.

Pokušavam pronaći smisao u svakodnevici. Odem na tržnicu, popričam s prodavačicom Senadom o vremenu i cijenama povrća. U parku sjedim na klupi pored starijeg gospodina Josipa koji hrani golubove. On mi priča o svojoj unuci koja ga redovito posjećuje. Osjetim zavist, ali i sram.

Jedne večeri odlučujem napisati pismo Ivanu. Papir mi drhti u ruci.

“Dragi Ivane,
Nadam se da si dobro. Znam da imaš puno obaveza i da ti je posao naporan, ali voljela bih da se češće čujemo. Nedostaješ mi. Tvoj tata bi bio ponosan na tebe, ali i on bi volio da nas obitelj drži zajedno…”

Pismo ostaje neodgovoreno.

Na kavi s prijateljicom Marijom iz susjedstva povjeravam joj svoje brige.

„Možda si ih previše razmazila“, kaže ona iskreno. „Možda misle da si jaka i da ti ne treba nitko.“

„Ali zar nije normalno da djeca brinu o roditeljima kad ostare?“ pitam je.

Marija slegne ramenima: „Danas su druga vremena. Svi jure za karijerom, novcem… Zaborave što je važno.“

Navečer ležim budna i razmišljam o svemu što smo Zoran i ja žrtvovali. Sjećam se kako smo znali ostati bez novca pred kraj mjeseca jer smo željeli djeci platiti ekskurziju ili novi laptop. Nikad nismo žalili zbog toga. Ali sada… sada se pitam jesmo li ih naučili da je ljubav nešto što se podrazumijeva, nešto što će uvijek biti tu bez obzira na sve.

Jednog dana iznenada zvoni zvono na vratima. Otvaram i ugledam Anu s torbom u ruci.

„Mama… došla sam na vikend“, kaže kroz suze.

Grlim je čvrsto, osjećam kako mi srce raste.

„Zašto nisi zvala? Zašto si me ostavila samu toliko dugo?“

Ana spušta pogled: „Bojala sam se… Da ću te rastužiti ako ti kažem koliko mi je teško. Posao me melje, veza mi ne ide… A ti si uvijek bila tako jaka.“

Sjedimo zajedno do kasno u noć. Pričamo o svemu – o Zoranu, o njenim problemima, o mojoj samoći. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da sam opet majka.

Kad Ana ode, Ivan napokon nazove.

„Mama, oprosti što se rijetko javljam… Znaš kakav je život ovdje…“

„Znam sine“, kažem mu. „Ali znaš li ti kako je meni?“

S druge strane tišina.

„Nisam znao da ti toliko nedostajemo“, kaže napokon.

„Nedostajete mi više nego što možete zamisliti.“

Nakon tog razgovora stvari se polako mijenjaju. Djeca ne zovu svaki dan, ali češće nego prije. Ponekad dođu na ručak ili samo popiti kavu. Naučila sam ne očekivati previše, ali svaki njihov poziv sada mi znači svijet.

I dalje ima dana kad me tišina guši, kad gledam stare slike i pitam se gdje sam pogriješila. Ali možda nije problem samo u meni ili njima – možda je to jednostavno život koji nas nosi daleko jedne od drugih.

Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Je li ljubav koju damo djeci dovoljna da nas jednog dana ne zaborave? Ili svi na kraju ostanemo sami sa svojim uspomenama?