„Treba mi predah” – Kako sam ostala sama s novorođenčetom i vlastitim strahovima

„Ne mogu više, Ajla. Treba mi predah. Idi kod svojih roditelja na neko vrijeme.”

Te riječi Darija, mog muža, odzvanjale su mi u glavi dok sam pakirala stvari za mene i našu tek rođenu kćerku Lejlu. Bio je to treći tjedan nakon poroda, a ja sam već osjećala da mi se tlo pod nogama raspada. Lejla je plakala gotovo svaku noć, a ja sam bila iscrpljena, neispavana i preplašena. Dario je šutio, povlačio se u sebe, a onda je jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lejlu, samo izgovorio te riječi.

„Ajla, molim te… Ne mogu više. Ne znam što mi je. Samo… treba mi malo mira.”

Gledala sam ga u nevjerici. Zar nije ovo trebalo biti naše zajedničko vrijeme? Zar nismo zajedno čekali Lejlu, maštali o tome kako će nam život izgledati kad postanemo roditelji? Umjesto toga, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Moja mama me dočekala na vratima s toplim osmijehom, ali odmah je primijetila crvene oči i drhtave ruke. „Ajla, dušo, što se dogodilo?”

Nisam imala snage slagati. „Dario… ne može više. Poslao me ovamo.”

Mama je šutjela, samo me zagrlila. Tata je iz kuhinje dobacio: „Ma pusti ga, proći će ga to. Muškarci su ti ko djeca kad dođe beba.”

Ali nije prošlo. Dani su prolazili u magli. Lejla je plakala, ja sam plakala s njom. Noći su bile beskrajne. Mama mi je pomagala koliko je mogla, ali osjećala sam se kao da sam pod staklenim zvonom – svi gledaju, svi očekuju da budem jaka, a ja pucam iznutra.

Jedne večeri, dok sam ljuljala Lejlu na rukama, tata je tiho ušao u sobu.

„Ajla… znaš, nije lako ni Dariju. Nije ni nama bilo kad si ti bila mala.”

„Ali tata, on je otišao. Ostavio me samu kad mi je najteže.”

Tata je slegnuo ramenima. „Neki muškarci ne znaju kako biti tu kad treba. Ali to ne znači da te ne voli.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Je li moguće voljeti nekoga i istovremeno ga ostaviti kad mu je najpotrebnije?

Prolazili su dani. Dario se javljao porukama – kratko, suho: „Kako ste?” ili „Jel’ Lejla spava?” Nikad nije pitao kako sam ja. Nikad nije rekao da mu nedostajem.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala uspavati Lejlu koja je imala grčeve, mama je sjela kraj mene.

„Ajla, moraš razgovarati s njim. Ne može ovako vječno.”

„Što da mu kažem? Da sam slomljena? Da ne znam kako dalje?”

Mama me pogledala ozbiljno: „Upravo to.”

Te večeri skupila sam hrabrost i nazvala Darija. Javio se nakon trećeg zvona.

„Ajla?”

„Dario… moramo razgovarati.”

S druge strane tišina.

„Ne znam što da ti kažem”, napokon je izustio.

„Ni ja ne znam”, odgovorila sam iskreno. „Ali ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama na svijetu.”

Dario je uzdahnuo. „Znam da nisam fer prema tebi. Ali… sve me ovo previše pritislo. Bojim se da ću nešto zeznuti.”

„A misliš da se ja ne bojim? Da mi nije teško? Da nisam umorna?”

Osjetila sam kako mi glas podrhtava.

„Ajla… oprosti. Samo… nisam znao kome da se obratim.”

Tada sam shvatila – oboje smo izgubljeni. Oboje smo preplašeni.

Sljedećih dana pokušavali smo razgovarati češće. Dario je dolazio vikendom, ali sve je bilo nekako napeto, nespretno. Lejla bi plakala čim bi ga vidjela – kao da osjeća našu nesigurnost.

Jedne subote sjeli smo za stol dok je Lejla spavala.

„Dario… Jesmo li mi još uvijek obitelj?”

Gledao me dugo, bez riječi.

„Ne znam”, šapnuo je napokon. „Ali želim pokušati.”

Tada sam prvi put osjetila tračak nade – možda nismo gotovi. Možda još možemo pronaći put jedno do drugog.

Ali ništa nije bilo lako. Povjerenje koje se jednom slomi teško se vraća. Svaka sitnica – njegov pogled na sat dok Lejla plače, moje suze kad ostanem sama s njom – bila je podsjetnik na to koliko smo ranjivi.

Moji prijatelji su govorili: „Ajla, moraš misliti na sebe.” Ali kako misliti na sebe kad imaš malo dijete koje ovisi o tebi? Kako biti jaka kad si iznutra slomljena?

Jedne noći, dok sam gledala Lejlu kako spava, pitala sam samu sebe: Jesam li pogriješila što sam pristala otići? Jesam li trebala ostati i boriti se? Ili sam možda tek sada počela borbu za sebe?

Dario i ja još uvijek učimo biti roditelji i partneri. Nije lako priznati slabost pred onim koga voliš najviše na svijetu. Ali možda baš tu počinje prava bliskost – kad pokažeš koliko si ranjiv.

Ponekad se pitam: Koliko puta možemo oprostiti jedni drugima? I gdje završava ljubav, a počinje samo navika?