Tri dana tišine – priča o ponosu, oprostu i izgubljenom vremenu

“Zašto mi ne odgovaraš, mama? Koliko još dana treba proći da se smiluješ?” – njezin glas, napukao od suza i bijesa, odzvanjao mi je u glavi dok sam zurila u ugašeni ekran mobitela. Tri dana nisam podigla slušalicu. Tri dana tišine u našem stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi navikli na smijeh, ali i na povremene oluje. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala kroz prozor u sivilo proljetnog jutra i osjećala kako mi ponos izjeda srce.

Sve je počelo banalno, kao i uvijek. Nedjeljni ručak kod mene, Mirna je kasnila pola sata. Opet. “Znaš li ti koliko je meni teško sve ovo pripremiti sama?” pitala sam je čim je ušla, još s ključem u ruci. “Mama, pa nisam namjerno! Tramvaj je stao kod Savskog mosta, a i Marko je zaboravio ključeve pa sam se morala vratiti po njih.” Nije ni skinula jaknu, a već smo bile na rubu svađe. “Uvijek imaš izgovor! Nikad nisi na vrijeme, nikad ne misliš na mene!” viknula sam, glas mi je zadrhtao. Mirna je samo slegnula ramenima, pogledala me onim svojim tvrdoglavim očima i rekla: “Možda bi trebala malo manje očekivati od mene. Ja imam svoj život!”

Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Kao da me netko udario šakom u prsa. Otišla sam u sobu, zalupila vratima. Ručak je ostao netaknut. Mirna je otišla bez riječi. Od tada – tišina.

Prva noć prošla je u nemiru. Ležala sam budna, slušala zvukove lifta i pitala se hoće li doći, hoće li nazvati. Drugi dan stigla je poruka: “Jesi dobro?” Nisam odgovorila. Treći dan – deset propuštenih poziva. Svaki put kad bi mobitel zazvonio, srce bi mi poskočilo, ali ruka nije htjela posegnuti za njim. Ponos mi nije dao mira. “Neka ona prva popusti! Ja sam joj majka, ali i ona meni duguje poštovanje!”

Tog trećeg dana popodne začuo se zvuk zvona na vratima. Srce mi je stalo. Nisam očekivala nikoga. Pogledala sam kroz špijunku – Mirna. Stajala je na hodniku, crvene oči, kosa raščupana, u ruci vrećica iz pekare.

Otvorila sam vrata bez riječi. Gledale smo se nekoliko sekundi, kao dvije strankinje koje su nekad dijelile isti život. “Mama…” prošaptala je. Glas joj je bio tih, slomljen. “Ne mogu više ovako. Znam da si ljuta, ali… ja te trebam.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Htjela sam reći nešto pametno, nešto što bi opravdalo moju tvrdoglavost, ali riječi nisu izlazile. Samo suze. Prvi put nakon dugo vremena zaplakala sam pred njom.

Mirna je spustila vrećicu na stol i sjela nasuprot mene. “Znaš… kad si mi rekla da nikad ne mislim na tebe… to nije istina. Samo… nekad ne znam kako ti to pokazati.”

Sjetila sam se svih onih godina kad sam bila sama s njom nakon što nas je otac ostavio zbog druge žene iz Osijeka. Sjećam se kako sam radila po dva posla da njoj ništa ne fali – a ona mi je zamjerala što nisam bila kod kuće kad joj je trebalo pomoći oko matematike ili kad joj je prvi put slomljeno srce zbog onog Ivana iz razreda.

“Znam da nisi imala lako s nama,” rekla je Mirna tiho, “ali ja… ja samo želim da znaš da te volim. I da mi fališ kad se ovako posvađamo.” Pogledala me kroz suze, a ja sam prvi put vidjela koliko je odrasla – i koliko još uvijek treba svoju mamu.

Sjedile smo tako dugo u tišini. Onda sam ustala i zagrlila je kao kad je bila mala djevojčica koja se boji grmljavine.

“Oprosti mi,” šapnula sam joj u kosu. “Nisam znala kako drugačije… samo sam htjela da znaš koliko mi značiš.” Mirna me stisnula još jače.

Tog popodneva pojele smo hladne kifle iz vrećice i pile čaj bez riječi – ali tišina više nije bila teška. Bila je to tišina razumijevanja.

Kasnije te večeri nazvala me susjeda Ljiljana: “Jesi dobro? Čula sam da si plakala.” Samo sam se nasmijala: “Dobro sam, Ljiljana. Prvi put nakon dugo vremena osjećam se kao majka.”

Ali dok sam gledala Mirnu kako spava na kauču, pitala sam se: Koliko puta smo dopustili ponosu da nam ukrade dragocjene trenutke? Koliko puta smo šutjeli umjesto da kažemo: ‘Trebaš mi’? Možda će ova tri dana tišine biti lekcija koju nikad neću zaboraviti.