Tri mjeseca tišine: Kada odmor podijeli obitelj
“Znači, vi ste odlučili da je more važnije od mene?” Ljubičin glas parao je tišinu kuhinje, a ja sam zurila u šalicu kave, osjećajući kako mi srce udara u grlu. Darijo je šutio, gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na dvorište pomoći da pronađe riječi koje su nam svima nedostajale.
“Mama, nije to tako…” pokušao je, ali Ljubica ga je prekinula pokretom ruke. “Nema veze. Samo vi idite. Ja ću sama. Kao i uvijek.”
Taj trenutak bio je početak tišine koja će trajati tri mjeseca. Sve je počelo tako nevino – razgovor o tome kako bismo mogli napokon otići na more, samo nas dvoje, bez briga, bez obaveza prema kući koju smo već godinama popravljali. Darijeva majka živjela je s nama otkako joj je muž umro. Bila je to stara kuća u predgrađu Osijeka, puna sjećanja i vlage, s krovom koji je prokišnjavao i zidovima koji su tražili novu boju. Svake godine ulagali smo novac i vrijeme u popravke, a more je uvijek ostajalo samo san.
Ali ove godine, nakon što sam izgubila posao u školi zbog racionalizacije, osjećala sam da ću se slomiti ako ne pobjegnemo barem na tjedan dana. “Ivana, trebamo ovo,” rekao mi je Darijo jedne večeri dok smo sjedili na terasi. “Zaslužujemo malo mira. Mama će razumjeti.”
Ali nije razumjela. Kada smo joj rekli da ćemo ove godine preskočiti renovaciju kupaonice i otići na more, njezino lice se stvrdnulo. “Znači, ja mogu čekati? Nema veze što mi voda curi po pločicama? Vi idite uživati!”
Prvi put sam osjetila pravi bijes prema njoj. Godinama sam se trudila biti dobra snaha – kuhala sam njezina omiljena jela, slušala priče o prošlim vremenima, pazila da joj ništa ne nedostaje. Ali sada sam željela nešto za sebe. Zar je to sebično?
Otišli smo na more u Makarsku. Prvih dana osjećala sam krivnju svaki put kad bih vidjela stariju ženu na plaži ili čula zvuk telefona. Darijo je pokušavao opustiti se, ali često bi šutio satima, gledajući more kao da traži odgovore u valovima.
“Jesi li siguran da smo dobro napravili?” pitala sam ga jednu večer dok smo šetali rivom.
“Ne znam više,” odgovorio je tiho. “Samo znam da više ne mogu živjeti između vas dvije.”
Kad smo se vratili kući, Ljubica nas nije dočekala na vratima kao inače. U kuhinji je bilo hladno, njezine papuče uredno složene uz zid. Nije govorila s nama danima. Kad bi prošla pored mene, pogledala bi kroz mene kao kroz prozirni zrak.
Pokušavala sam razgovarati s njom.
“Ljubice, možemo li popričati?”
“Nema potrebe,” odgovorila bi kratko.
Darijo je postajao sve nervozniji. Počeo je duže ostajati na poslu, vraćao bi se kasno navečer i često bi izbjegavao razgovore o majci.
Jedne večeri čula sam ih kako razgovaraju u hodniku.
“Mama, ne možeš nas ovako kažnjavati!”
“Ja vas ne kažnjavam! Vi ste mene ostavili!”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Jela bih sama u sobi ili bih izlazila van pod izgovorom šetnje psa kojeg nismo imali – samo da ne moram gledati njezinu povrijeđenu tišinu.
Moja sestra Ana dolazila bi vikendom i pokušavala me oraspoložiti.
“Ivana, moraš misliti i na sebe! Ne možeš cijeli život biti žrtva tuđih očekivanja.”
Ali kako objasniti nekome tko nije živio pod istim krovom s osobom koja ti svakim pogledom daje do znanja da si izdala obitelj?
Jednog jutra pronašla sam Ljubicu kako sjedi za stolom s Darijevom starom fotografijom u ruci. Plakala je tiho, gotovo nečujno.
“Ljubice… žao mi je ako ste se osjećali ostavljeno,” rekla sam tiho.
Nije odgovorila odmah. Samo je obrisala suze i pogledala me ravno u oči.
“Svi ste vi mladi sebični. Mislite da imate vremena za sve – za more, za ljubav, za život. A kad shvatite da ste nešto propustili, bit će kasno.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam preispitivati sve svoje odluke – jesam li stvarno bila sebična? Ili sam samo pokušavala sačuvati dio sebe?
Tri mjeseca kasnije, tišina još uvijek traje. Darijo i ja rijetko razgovaramo o tome što se dogodilo. Ljubica živi svoj život u istoj kući, ali kao da smo svi postali stranci.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između vlastite sreće i tuđih očekivanja? Ili smo svi osuđeni na to da biramo između sebe i onih koje volimo?