Tri srca pod jednim krovom: Noć koja mi je promijenila život
“Ne, ne možeš me ostaviti sada!” povikala sam kroz suze dok je Ivan nervozno skupljao jaknu s vješalice. Kiša je tukla po prozoru rodilišta, a ja sam ležala na bolničkom krevetu, iscrpljena od trudova koji su trajali već satima. “Moram samo na trenutak van, mama ti dolazi za pola sata,” odgovorio je, ali u njegovom glasu osjetila sam strah koji ni sam nije znao sakriti.
Nisam imala vremena razmišljati o njegovim riječima jer su me bolovi ponovno preplavili. Sestra Mirela, žena s toplim osmijehom i čvrstim rukama, stisnula mi je dlan: “Ajde, Lejla, još malo. Sve će biti u redu.”
Ali ništa nije bilo u redu. Očekivala sam jedno dijete, našu malu Saru, a onda su doktori počeli šaptati, pogledavati se preko mojih nogu i odjednom je sve postalo kaos. “Imamo još jedno!” povikao je doktor Tomislav, a meni se svijet zavrtio. “Još jedno?” prošaptala sam, misleći da sanjam. “I treće!” čula sam kroz maglu.
Tri plača su odjeknula kroz sterilnu sobu. Tri mala srca pod jednim krovom. U tom trenutku nisam znala trebam li plakati ili se smijati. Ivan je ušao baš kad su mi stavljali treću bebu na prsa. Lice mu je bilo blijedo kao zid iza njega.
“Lejla… što se događa?” pitao je drhtavim glasom.
“Imamo trojke,” prošaptala sam, a suze su mi klizile niz obraze.
Prvih nekoliko sati prošlo je u magli. Sestre su nosile bebe na preglede, doktori su dolazili i odlazili, a ja sam ležala nepomično, pokušavajući shvatiti što nas je snašlo. Ivan je sjedio pored mene, šutio i gledao u pod.
Kad smo napokon ostali sami, tišina je bila teža od oluje vani.
“Ne znam kako ćemo ovo izdržati,” rekao je napokon.
“Ni ja,” priznala sam. “Ali moramo. Oni su naši.”
Nisam znala da će te riječi postati moj svakodnevni moto.
Prvi dani kod kuće bili su pakao. Moja mama, Senada, došla nam je pomoći, ali već nakon dva dana počela je prigovarati: “Nisi ti za ovo spremna, Lejla. Jedno dijete je dovoljno teško, a ti si dobila troje! Kako ćeš ih nahraniti? Kako ćeš ih uspavati?”
Ivanov otac, gospodin Stjepan, došao je iz Osijeka vidjeti unuke. Sjedeći za stolom s Ivanom, tiho mu je šapnuo: “Sine, možda bi bilo bolje da jedno damo na posvajanje… znaš da nemaš stalni posao.”
Čula sam ih i srce mi se slomilo. Nisam mogla vjerovati da netko može tako nešto predložiti.
“Nikada!” viknula sam iz hodnika. “Moja djeca ostaju sa mnom!”
Ivan me pogledao očima punim tuge i nemoći. Znao je da nemamo novca ni za pelene, a kamoli za tri kolica i tri krevetića.
Noći su bile najteže. Tri različita plača, tri različite potrebe. Sara je imala grčeve, Ena nije htjela zaspati bez mene, a mali Filip stalno je bio gladan. Ivan se povukao u sebe; sve češće bi izlazio iz kuće pod izgovorom da mora tražiti posao.
Jedne noći, dok sam ljuljala Saru u naručju i gledala kroz prozor u praznu ulicu, osjetila sam kako mi ponestaje snage.
Telefon je zazvonio – bila je to moja prijateljica Ivana.
“Lejla, nisi sama,” rekla mi je tiho. “Znam da ti je teško. Ali moraš tražiti pomoć. Nisi slabija ako priznaš da ne možeš sve sama.”
Te riječi su mi otvorile oči. Sljedećeg dana otišla sam kod socijalne radnice i ispričala joj sve – o trojkama, o novcu kojeg nema, o Ivanu koji tone u depresiju.
Dobili smo jednokratnu pomoć od grada i nekoliko paketa pelena od Crvenog križa. Nije bilo puno, ali značilo je da netko vidi našu borbu.
Ivan se polako vraćao k nama. Počeo je raditi na građevini kod prijatelja iz srednje škole – nije to bio posao iz snova, ali donosio je kruh na stol.
Moja mama više nije prigovarala; počela je dolaziti svaki dan i donositi domaće juhe i pite koje su mirisale na djetinjstvo.
Ali najteže bitke vodila sam sama sa sobom – osjećaj krivnje što nisam dovoljno dobra majka za svako od njih troje, strah da ću jednog dana puknuti i ostaviti ih same.
Jednog jutra probudila sam se prije svih i gledala ih kako spavaju – tri mala bića koja su mi promijenila život iz temelja.
Ivan me zagrlio s leđa i šapnuo: “Zajedno ćemo uspjeti. Obećavam.”
Nisam mu odmah povjerovala, ali svaki dan smo bili jači.
Danas, godinu dana kasnije, Sara hoda po stanu i smije se svom odrazu u ogledalu; Ena grli plišanog medu koji joj je poklonila teta Ivana; Filip pokušava izgovoriti prvu riječ.
Ponekad se pitam – što bi bilo da smo poslušali one koji su govorili da ne možemo? Da smo odustali?
Ali onda pogledam svoju djecu i znam – ljubav nije uvijek laka ni jednostavna, ali vrijedi svake borbe.
Možda nisam savršena majka, možda nismo savršena obitelj – ali jesmo li ikada trebali biti?
Što vi mislite – gdje završava snaga jedne majke i počinje čudo obitelji?