U četiri ujutro na Trgu bana Jelačića: Priča jedne zagrebačke čistačice

“Opet si došla doma sramotiti nas tim svojim smradom?” – vikao je otac dok sam tiho zatvarala vrata stana, još uvijek u radnoj uniformi, s rukama crnim od prašine i otpadaka. Bilo je četiri ujutro, Zagreb je još spavao, a ja sam već imala pola smjene iza sebe. Ulica Ilice bila je prazna, samo su se svjetla tramvaja presijavala po mokrom asfaltu. U tom trenutku, dok sam skupljala razbacane boce ispred pekare, osjetila sam kako mi suze peku oči, ali nisam si dopustila da ih itko vidi.

Zovem se Ivana Petrović i već pet godina radim kao čistačica u Zagrebačkom komunalnom poduzeću. Nisam oduvijek sanjala o ovom poslu. Prije rata, moja mama je bila medicinska sestra, tata vozač tramvaja. Odrasla sam u stanu na Trešnjevci, gdje su mirisi kave i svježe pečenih kiflica značili početak dana. Ali život je imao druge planove. Nakon što je tata ostao bez posla, a mama oboljela od dijabetesa, morala sam prekinuti srednju školu i početi raditi. Prvo sam čistila stubišta po zgradama, a onda sam dobila stalni posao u Čistoći.

“Ivana, nisi ti za ovo! Mogla si biti nešto više!” – govorila mi je sestra Ana svaki put kad bi me vidjela u uniformi. Ona je završila ekonomiju i radi u banci na Zrinjevcu. Uvijek dotjerana, s noktima nalakiranim u boji vina, gledala me s visine kao da sam joj teret. “Sramota me reći kolegicama čime se baviš. Zar ne možeš naći nešto bolje?”

Nisam joj znala odgovoriti. Kako objasniti da mi je svaki osmijeh prolaznika koji mi zahvali što je klupa čista vrijedio više od svih njenih pohvala šefu? Kako objasniti da osjećam ponos kad vidim da su djeca sigurna jer nema razbijenog stakla na igralištu?

Jednog jutra, dok sam čistila ispred HNK-a, prišao mi je stariji gospodin s kapom Dinama na glavi. “Djevojko, svaka ti čast! Da nije vas, ovaj grad bi bio smeće!” Naslonio se na štap i nasmiješio se tako toplo da sam prvi put nakon dugo vremena osjetila da vrijedim nešto više od uniforme koju nosim.

Ali kod kuće nije bilo tako. Mama je šutjela, gledala kroz prozor dok bih ulazila u stan. Tata bi gunđao o tome kako ga susjedi pitaju gdje mu kći radi. “Mogla si biti učiteljica ili barem trgovkinja! Čistačica! Pa zar nemaš ponosa?”

Ponos? Zar nije ponos kad svaki dan ustaneš prije svih, kad radiš posao koji nitko ne želi, kad čistiš tuđe smeće i pritom ne gubiš dostojanstvo? Zar nije ponos kad znaš da tvoj rad omogućuje drugima da žive u ljepšem gradu?

Jedne noći, dok sam skupljala otpadke ispred kluba na Tkalčićevoj, naišla sam na grupu mladih koji su se smijali i dobacivali mi ružne riječi. “Gle ovu! Sigurno nije završila ni osnovnu!” Nisam im ništa rekla. Samo sam nastavila čistiti, ali te riječi su me pekle dublje od bilo kojeg fizičkog umora.

Najteže mi je bilo kad sam srela staru prijateljicu iz osnovne škole, Mirelu. Bila je s mužem i dvoje djece. “Ivana? Ti si? Pa gdje radiš?” upitala je s osmijehom koji je skrivao nelagodu. “Radim u Čistoći,” odgovorila sam tiho. Pogledala me sažaljivo i brzo promijenila temu.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam pokušala više. Ali onda se sjetim dana kad sam spasila malog psa iz kontejnera ili kad mi je baka iz susjedstva donijela kiflice i rekla: “Dijete drago, ti si anđeo ovog kvarta!”

Moja svakodnevica nije laka. Ruke su mi ispucale od hladnoće, leđa bole od saginjanja, a duša od tuđih pogleda. Ali svaki put kad sunce izađe nad Zagrebom i kad vidim čiste pločnike, znam da sam dio nečega važnog.

Jednog jutra došla sam doma ranije nego inače. Mama me čekala u kuhinji s kavom. “Ivana,” rekla je tiho, “znam da nam nije lako… ali ponosna sam na tebe.” Suze su mi krenule niz lice. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me netko vidi onakvom kakva jesam – vrijednom, upornom i hrabrom.

Možda nikad neću imati uredski posao ili titulu pred imenom. Možda će me neki uvijek gledati s visoka. Ali ja znam tko sam i što vrijedim.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koji radimo poslove koje drugi preziru, a bez nas bi grad stao? Zar nije vrijeme da počnemo cijeniti jedni druge zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što radimo?