U kuhinji moje svekrve otkrila sam istinu koja mi je slomila život
“Jesi li sigurna da znaš sve o Damirovom poslu?” upitala me svekrva, Mirjana, dok je rezala pečenu janjetinu. Zastala sam s vilicom u zraku, pogledala ju i osjetila kako mi srce preskače. Damir je sjedio do mene, napeto zureći u tanjur, kao da ga se pitanje ne tiče. U toj kuhinji, gdje sam deset godina osjećala toplinu i pripadnost, odjednom je zrak postao težak, a zidovi su se stisnuli oko mene.
“Naravno da znam. Radi u građevinskoj firmi, već godinama,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati sigurno. Mirjana je samo slegnula ramenima i nastavila rezati meso. “Samo pitam, znaš… ljudi ponekad nisu ono što mislimo da jesu.”
Te večeri, dok smo se vozili kući kroz tišinu, nisam mogla izbaciti njezine riječi iz glave. Damir je šutio, a ja sam osjećala kako mi se u stomaku stvara čvor. Kad smo stigli kući, upitala sam ga: “Damire, ima li nešto što mi ne govoriš?” Pogledao me onim svojim umornim očima i rekao: “Ne znam o čemu pričaš. Sve je u redu.”
Ali ništa više nije bilo u redu. Počela sam primjećivati sitnice koje sam prije ignorirala: kasni dolasci kući, skriveni pozivi, novac koji je nestajao s računa. Jedne noći, dok je spavao, uzela sam njegov mobitel i pronašla poruke s nepoznatim brojem. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam čitala: “Sve je spremno za sutra. Samo nemoj ženi ništa reći.”
Sljedećeg dana nisam otišla na posao. Pratila sam ga izdaleka, skrivajući se iza automobila dok je ulazio u staru zgradu na periferiji grada. Nije to bila nikakva građevinska firma. Unutra su ga čekali neki muškarci koje nikad prije nisam vidjela. Razgovarali su tiho, a Damir je izgledao nervozno.
Kad se vratio kući, čekala sam ga u dnevnoj sobi. “Gdje si bio?” pitala sam ga drhteći.
“Na sastanku s klijentima,” odgovorio je bez treptaja.
“Nemoj me lagati! Bila sam tamo! Vidjela sam te!”
Damir je šutio nekoliko trenutaka, a onda sjeo nasuprot mene i pokrio lice rukama. “Nisam ti mogao reći… Bojao sam se da ćeš otići ako saznaš.”
“Što da saznam? Da si kriminalac? Da cijeli naš život živiš dvostruki život?”
Pogledao me očima punim suza. “Nisam kriminalac… Samo… upao sam u dugove prije nekoliko godina. Posudio sam novac od pogrešnih ljudi. Sad radim za njih jer nemam izbora. Sve što radim, radim za nas.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve one godine kad smo štedjeli za stan, kad smo planirali djecu, kad smo zajedno sanjali o budućnosti – sve je bila laž.
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike našeg života: prvi poljubac na Jarunu, vjenčanje u crkvi svete Ane, rođendani koje smo slavili s prijateljima iz kvarta. Sjećanja su gorjela kao žeravica koja ne prestaje peći.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali Damir se povukao u sebe. Počeo je piti, dolazio bi kući kasno i mirisao na alkohol i strah. Moja mama, Vesna, dolazila bi svaki dan i pokušavala me utješiti: “Sine, moraš misliti na sebe. Ne možeš spasiti nekoga tko ne želi biti spašen.” Ali ja nisam znala kako otići od čovjeka kojeg još uvijek volim, unatoč svemu.
Jedne večeri došao je kući krvavih ruku i slomljenog pogleda. “Ne mogu više ovo,” rekao je tiho. “Molim te, oprosti mi… Nisam znao kako drugačije.”
Te noći nazvala sam policiju. Gledala sam kroz prozor dok su ga odvodili, a srce mi se cijepalo na komadiće. Svekrva me zvala i plakala u slušalicu: “Nisam htjela da ovako završi… Samo sam htjela da znaš istinu prije nego bude prekasno.”
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je Damir otišao. Još uvijek svako jutro sjedim za kuhinjskim stolom i gledam praznu stolicu nasuprot sebi. Ponekad pomislim da ću ga opet vidjeti kako ulazi kroz vrata s osmijehom na licu, ali znam da to više nije moguće.
Pitam se: Je li moguće ikada zaista upoznati osobu koju voliš? Ili svi nosimo maske čak i pred onima koji nam najviše znače?