Umjesto mene doveo je drugu – priča o izgubljenom povjerenju
“Ana, jesi li spremna? Ivan će uskoro doći,” čula sam mamin glas iz kuhinje dok sam pakirala stvari u staru putnu torbu. Srce mi je lupalo brže nego inače, ali nisam znala zašto. Možda zbog umora, možda zbog neizvjesnosti koja me već mjesecima proganjala. Pogledala sam kroz prozor na dvorište gdje se moj sinčić Luka igrao s djedom, bacajući kamenčiće u staru kantu za mlijeko.
Nakon svega što smo prošli – Ivanovi kasni dolasci, šutnja za stolom, izbjegavanje pogleda – nadala sam se da će ovaj odlazak na selo biti prilika da se sve smiri. Da ću pronaći snagu i možda ponovno povjerovati svom mužu. “Mama, misliš li da će Ivan doći sam?” upitala sam tiho, više za sebe nego za nju. “Naravno, dijete moje. On te voli, samo je… muško. Znaš kakvi su naši muškarci,” odgovorila je, pokušavajući me utješiti.
Zvuk automobila prekinuo je tišinu. Pogledala sam kroz prozor i vidjela Ivanov crni Golf kako se zaustavlja pred kapijom. Ali nešto nije bilo u redu. Na suvozačevom mjestu sjedila je žena – plava kosa, sunčane naočale, smijeh koji se čuo i kroz zatvorena vrata. Osjetila sam kako mi se noge tresu. “Tko je to?” šapnula sam mami, ali ona nije imala odgovor.
Ivan je izašao iz auta, pogledao prema kući i mahnuo mi kao da je sve normalno. “Ana, dođi! Ovo je Sanja, kolegica s posla. Vozim je do grada,” rekao je prebrzo, izbjegavajući moj pogled. Sanja je izašla iz auta, pružila mi ruku i nasmiješila se: “Drago mi je, Ana. Toliko sam slušala o vama.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Luka je potrčao prema meni: “Mama, idemo kući?” Nisam znala što reći. Pogledala sam Ivana, ali on je već otvarao gepek i vadio naše torbe kao da se ništa nije dogodilo.
Put do grada bio je najduži u mom životu. Sanja je pričala o poslu, o nekim novim projektima, a Ivan je samo kimnuo glavom ili kratko odgovarao. Ja sam gledala kroz prozor, pokušavajući zadržati suze. Luka je zaspao na stražnjem sjedalu, nesvjestan svega.
Kad smo stigli pred našu zgradu u Zagrebu, Sanja je izišla prva. “Hvala na prijevozu! Vidimo se sutra na sastanku,” rekla je Ivanu i kratko ga dotakla po ruci. Ivan ju je samo pogledao i tiho rekao: “Vidimo se.”
Ušli smo u stan. Tišina je bila teža od bilo kakve svađe. “Ivan, tko ti je ona?” upitala sam napokon, glasom koji nisam prepoznala kao svoj.
“Rekao sam ti – kolegica s posla,” odgovorio je hladno, skidajući jaknu i gledajući kroz prozor.
“Zašto si je doveo ovdje? Zašto nisi došao sam po mene i Luku?”
“Bila joj je usput… Ana, nemoj sad raditi dramu.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “Drama? Ivan, mjesecima te nema doma. Ne pričaš sa mnom, ne gledaš me… Sad dovodiš drugu ženu pred moju obitelj i očekuješ da šutim?”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Ne znam što želiš od mene.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Luku kako mirno diše u svom krevetiću i pitala se gdje sam pogriješila. Sjećanja su navirala – naše prvo ljeto na moru u Makarskoj, Ivanove poruke dok smo još bili studenti u Sarajevu, obećanja da ćemo uvijek biti zajedno.
Sljedećih dana Ivan se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Dolazio bi kasno s posla, večerao u tišini i odlazio u dnevnu sobu gledati televiziju. Ja sam pokušavala pronaći snagu za Luku – vodila ga u park, igrali smo se lego kockicama, ali osjećala sam da nestajem iznutra.
Jedne večeri odlučila sam nazvati svoju prijateljicu Mirelu iz Mostara. “Ana, moraš razgovarati s njim otvoreno. Ako ti nešto skriva, moraš to znati,” rekla mi je odlučno.
Te noći čekala sam Ivana da dođe kući. Kad je napokon stigao, sjela sam nasuprot njega za kuhinjski stol.
“Ivan, voliš li ti mene još uvijek?” upitala sam ga tiho.
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena. “Ne znam… Sve mi je postalo teško. Posao, obaveze… Sanja me razumije.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. “Znači li to da si zaljubljen u nju?”
Nije odgovorio odmah. Samo je ustao i otišao u sobu.
Sljedećih dana živjela sam kao sjena same sebe. Roditelji su me zvali svaki dan, brinuli su za Luku i mene. Nisam imala snage reći im istinu.
Jednog jutra pronašla sam poruku na Ivanovom mobitelu: “Jedva čekam vikend s tobom.” Znam da nisam smjela čitati tuđe poruke, ali nisam mogla izdržati više.
Te večeri spakirala sam stvari za Luku i sebe. Ostavila sam Ivanu kratku poruku: “Ne mogu više ovako živjeti.”
Vratila sam se kod roditelja na selo. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir – barem prividan.
Dani su prolazili sporo. Luka je pitao za tatu svaki dan, a ja nisam znala što da mu kažem.
Jedne večeri sjedila sam s mamom na klupi ispred kuće.
“Mama, gdje sam pogriješila?” pitala sam kroz suze.
“Nisi ti kriva, Ana. Neki ljudi jednostavno ne znaju cijeniti ono što imaju.”
Sada sjedim ovdje i pišem svoju priču jer ne znam kako dalje. Je li moguće ponovno vjerovati nekome nakon ovakve izdaje? Kako oprostiti sebi što nisam ranije vidjela znakove?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se ili pustiti sve iza sebe?