Uzela je sve, čak i kuhalo za vodu: Moja borba sa svekrvom
“Jelena, gdje je nestao onaj novi lonac?” Damirov glas odjeknuo je iz kuhinje dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale. Pogledala sam prema polici – prazno. Kao i prošli tjedan kad su nestale naše šalice, kao i prije mjesec dana kad sam tražila deku koju mi je mama poklonila za rođendan. Sve je nestajalo, polako, tiho, ali uporno. I svaki put kad bih pitala svoju svekrvu Nadu, njezin pogled bi bio leden: “To nije tvoje, to je Damirovo. Ja sam to kupila kad je bio mali.”
Nisam znala kako da mu objasnim. Damir je uvijek bio između nas dvije, kao dijete koje ne zna kojoj strani treba pripadati. “Mama samo pomaže, znaš kakva je ona…” govorio bi, ali ja sam osjećala kako mi tlo izmiče pod nogama. Nada je dolazila svaki dan, otključavala vrata svojim ključem – koji joj nikad nismo oduzeli – i ulazila kao da je ovo njezin dom. I svaki put kad bih se vratila s posla, nešto bi nedostajalo.
“Jelena, gdje su naši ručnici?” pitao me Damir jedne večeri dok smo spremali djecu za kupanje. Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Ne znam više, Damire. Možda bi trebao pitati svoju mamu.”
Te noći nisam mogla zaspati. Slušala sam tišinu stana, osjećala se kao gost u vlastitom domu. Sjetila sam se kako smo prije tri godine sretni uselili ovdje – mali stan u Novom Zagrebu, s pogledom na park i dječje igralište. Sve smo birali zajedno: zavjese, tanjure, pa čak i onaj stari kuhalo za vodu koji smo kupili na akciji u Konzumu. Bila sam ponosna na naš dom. A sada… sada sam brojala što nam je još ostalo.
Sljedećeg dana odlučila sam ostati kod kuće i čekati Nadu. Došla je oko deset, kao i uvijek, noseći vrećicu iz Lidla i pogled pun predbacivanja. “Jelena, nisi još oprala prozore? Kad sam ja bila mlada, sve je blistalo!”
“Nada, možemo li razgovarati?” pokušala sam mirno.
Samo je odmahnula rukom i krenula prema kuhinji. Pratila sam je i gledala kako otvara ormariće, uzima našu novu zdjelu za salatu i stavlja je u svoju vrećicu.
“Što to radite?” upitala sam tiho.
“Ovo je moje. Kupila sam Dami kad se doselio ovdje. Ti si samo žena koja koristi tuđe stvari!”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Ali Nada, ovo je naš dom! Zar ne vidite da nam ništa nije ostalo? Djeca nemaju ni svoje igračke!”
Pogledala me s prezirom. “Moja unučad će imati što im ja dam. Ti nisi njihova prava majka dok ja dišem!”
Te riječi su me slomile. Nisam znala što reći. Samo sam stajala tamo dok je ona izlazila iz stana s još jednom vrećicom naših stvari.
Kad se Damir vratio s posla, pokušala sam mu sve ispričati. “Damire, tvoja mama nam uzima sve! Djeca nemaju ni svoje plišane igračke!”
Samo je slegnuo ramenima. “Znaš kakva je ona… Ne mogu joj ništa reći. Ona se žrtvovala za mene cijeli život.”
“A ja? Zar ja nisam važna? Zar naša djeca nisu važna?”
Nije odgovorio. Samo je otišao u sobu i zatvorio vrata.
Tjedni su prolazili, a moj dom se pretvarao u praznu kutiju. Djeca su plakala jer nisu imala svoje omiljene igračke, a ja sam svaku večer plakala u kupaonici da me nitko ne čuje. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra supruga ili majka?
Jednog dana stigla sam ranije s posla i zatekla Nadu kako iz ormara uzima naše posteljine.
“Dosta!” viknula sam iz sveg glasa.
Okrenula se prema meni iznenađeno.
“Ovo više nije vaše! Ovo je moj dom! Moja djeca! Moj život! Ako još jednom uzmete nešto iz ovog stana bez mog dopuštenja – zvat ću policiju!”
Nada me gledala kao da sam poludjela.
“Ti ćeš meni prijetiti? Ja sam ovdje sve stvorila! Ti si samo došla na gotovo!”
“Možda jesam došla na gotovo, ali ovo je sada moj dom! I neću više dozvoliti da mi ga oduzimate!”
Te večeri Damir se vratio kući i zatekao Nadu kako plače u dnevnoj sobi.
“Što si joj napravila?” pitao me ljutito.
“Ništa što nije zaslužila,” odgovorila sam mirno. “Ili ćeš ti stati uz mene i našu djecu ili ću otići – i povest ću ih sa sobom. Biraj, Damire.”
Dugo me gledao bez riječi. Nada je plakala, vikala da sam joj uništila sina, da sam razbila obitelj.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam snagu u sebi.
Damir je te noći prespavao kod prijatelja. Sutradan se vratio tih i slomljen.
“Jelena… oprosti mi. Nisam znao koliko te boli sve ovo. Razgovarat ću s mamom. Obećavam ti.” Zagrlio me prvi put nakon mjeseci.
Nada više nije dolazila svaki dan. Ključ smo joj uzeli pod izlikom da mijenjamo bravu zbog sigurnosti djece. Polako smo vraćali stvari u stan – neke nikad nismo pronašli, ali barem smo imali mir.
Ponekad se pitam jesam li mogla ranije stati za sebe ili sam predugo čekala da netko drugi riješi moje probleme. Ali znam jedno: nitko nema pravo oduzimati ti dom – ni stvari, ni mir, ni dostojanstvo.
Možda nisam savršena snaha ni supruga, ali barem znam tko sam kad pogledam u ogledalo.
A vi? Jeste li ikada morali birati između svog mira i tuđih očekivanja? Koliko daleko biste išli da zaštitite svoj dom?