Večer kad sam izgubila kćer, a pronašla sebe – ispovijest jedne majke
“Ne mogu više lagati, mama. Ne mogu!” Lejlin glas mi je parao srce dok sam stajala iza zatvorenih vrata dnevne sobe, skrivena u polumraku hodnika. Kiša je lupkala po prozoru, a miris pečenih kestena iz kuhinje miješao se s neizdrživom napetošću u zraku. Nisam htjela prisluškivati, ali nešto me natjeralo da zastanem kad sam čula kako Lejla šapće svom bratu Dini.
“Ako joj kažeš, sve će se raspasti. Znaš kakva je mama. Neće to preživjeti,” Dino je odgovorio tiho, gotovo molećivo.
Stajala sam kao ukopana. U meni se borila želja da upadnem i zaustavim ih, da ih zaštitim od svega što ih muči, ali i strah od onoga što bih mogla saznati. Lejla je bila moja ponosna, pametna kći, studentica medicine u Zagrebu, uvijek nasmijana i odgovorna. Dino je bio godinu mlađi, povučeniji, ali uvijek uz sestru. Otkad su im otac i ja prošle zime prošli kroz težak razvod, osjećala sam da mi djeca izmiču iz ruku.
“Ne mogu više živjeti u laži. Ne mogu više gledati mamu kako se trudi oko mene, a ja…” Lejla je zastala, a ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu.
“Lejla, molim te, nemoj joj reći. Znaš kakva je situacija. Tata bi poludio, a mama… Ona bi se slomila,” Dino je šaptao.
U tom trenutku, vrata su se naglo otvorila. Lejla je stajala ispred mene, oči joj crvene od suza. “Mama? Koliko dugo stojiš tu?”
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila, snažno, kao kad je bila mala i bojala se grmljavine. Osjetila sam kako joj tijelo drhti.
“Što se događa, Lejla? Reci mi. Sve ćemo riješiti zajedno,” prošaptala sam.
Pogledala me ravno u oči. “Mama… Ja ne želim više živjeti ovdje. Ne želim biti liječnica. Upisala sam glumu u Sarajevu. Već mjesecima idem na audicije. Dino zna sve. Lagala sam ti jer sam se bojala da ćeš me mrziti.”
Svijet mi se srušio. Sve žrtve koje sam podnijela da bi ona imala priliku koju ja nisam imala – noćne smjene u bolnici, krediti za stan u Zagrebu, svađe s bivšim mužem oko alimentacije… Sve to činilo se uzaludnim.
“Zašto mi nisi rekla? Zar sam ti toliko strana?” glas mi je bio promukao.
Lejla je zaplakala. “Nisam htjela da patiš. Znam koliko ti znači da završim medicinu. Ali ja to ne mogu, mama. Gušim se. Gluma je jedino što me čini sretnom.”
Dino je stajao po strani, pogleda prikovanog za pod. “Mama, nemoj biti ljuta na nju. Ja sam joj rekao da ti ne govori. Mislio sam da ćeš je natjerati da se vrati u Zagreb.”
Sjedili smo tako satima, u tišini isprekidanoj jecajima i mojim pitanjima na koja nitko nije imao odgovor. U meni se lomila ljutnja, tuga i osjećaj izdaje. Sjetila sam se svoje mladosti u Travniku, kako sam sanjala o studiju književnosti, ali sam zbog roditelja upisala medicinu. Nikad im to nisam oprostila, ali sam isto napravila svojoj kćeri.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Lejla s bijelim kaputićem na prvom danu škole, Dino s razbijenim koljenom, nas troje na moru kod Zadra… Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga? Jesam li ih gušila svojim očekivanjima?
Ujutro sam skupljala hrabrost da razgovaram s Lejlom. Zatekla sam je kako sjedi za kuhinjskim stolom, blijeda i umorna.
“Lejla,” započela sam tiho, “ako ti je gluma ono što želiš, imaš moju podršku. Samo te molim da mi više nikad ne lažeš.”
Pogledala me s nevjericom. “Stvarno?”
Kimnula sam glavom kroz suze. “Ne želim izgubiti kćer zbog svojih snova. Želim da budeš sretna, makar to značilo da moram pustiti ono što sam zamišljala za tebe.”
Zagrlile smo se dugo, obje slomljene i oslobođene istovremeno.
Dino je došao do nas i prvi put nakon dugo vremena svi smo plakali zajedno – ne od tuge, nego od olakšanja.
Tog vikenda izgubila sam iluziju o savršenoj obitelji i savršenoj kćeri, ali sam pronašla nešto važnije – hrabrost da volim svoju djecu onakvu kakva jesu, a ne kakva bih ja htjela da budu.
Ponekad se pitam: koliko nas zapravo poznaje one koje najviše volimo? I koliko smo spremni žrtvovati svoje snove za njihovu sreću?