Višak u vlastitom domu: Priča jedne majke s Novog Beograda
“Mama, stvarno mislim da bi ti bilo lakše u manjem stanu. Ovaj trosobni je prevelik za tebe samu, a i skupo je održavati ga. Znaš koliko su režije porasle…”
Gledala sam Lejlu kako sjedi za mojim kuhinjskim stolom, nervozno prebacuje pramen kose iza uha i izbjegava moj pogled. U njenim očima vidjela sam odlučnost, ali i neku hladnu praktičnost koja me zaboljela više od ijedne riječi. Moj stan na Novom Beogradu, naš dom, mjesto gdje sam s rahmetli mužem, Jasminom, podizala nju i njenog brata, odjednom je postao teret. Za koga? Za mene ili za nju?
“Lejla, ovo je moj dom. Ovdje sam provela cijeli život. Ovdje su tvoje slike iz djetinjstva, Jasminove knjige, naši praznici… Kako možeš tako lako predložiti da sve to ostavim?”
Osjetila sam kako mi glas podrhtava, ali nisam htjela pokazati slabost. Oduvijek sam bila jaka. Kad je Jasmin umro prije dvije godine, mislila sam da neću izdržati. Ali jesam. I sad, kad sam napokon naučila biti sama, moja kćerka mi nudi garsonjeru na kraju Bloka 45 kao da mi čini uslugu.
“Mama, ne radi se samo o tebi. Ja i Dino bismo mogli izdati ovaj stan i s tim novcem napokon kupiti nešto svoje. Znaš da nam je teško s kreditom. A ti bi imala mir, manje obaveza…” Lejla je govorila brzo, kao da želi što prije završiti razgovor.
Sjetila sam se Dine, njenog muža. Nikad ga nisam voljela. Uvijek je bio nekako proračunat, šutljiv kad treba pomoći, glasan kad treba uzeti. Znam da iza ovog prijedloga stoji on. Lejla nikad ne bi sama smislila nešto ovako bezosjećajno.
“A što ako ja ne želim otići? Što ako želim ostati ovdje dok god mogu hodati?”
Lejla je uzdahnula i pogledala kroz prozor. “Mama, nemoj biti tvrdoglava. Svi tvoji prijatelji su se već preselili u manje stanove ili domove. To je normalno.”
Normalno? Je li normalno da te vlastita kćerka gura iz doma zbog novca? Je li normalno da postaneš višak u vlastitom životu?
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i slušala tišinu stana koji je nekad bio pun smijeha i galame. Sjetila sam se kako smo Jasmin i ja birali pločice za kuhinju, kako smo svake zime kitili bor ispod prozora, kako su djeca trčala hodnikom… Sve to sada treba zamijeniti jedna sobica s pogledom na parking?
Sljedećih dana Lejla je dolazila svaki dan s novim argumentima. “Mama, pogledaj ovu garsonjeru! Ima novu kuhinju, blizu ti je pijaca…” Donosila mi je slike na mobitelu, pokazivala oglase za iznajmljivanje mog stana, računala koliko bi mogli zaraditi.
Moj sin Adnan javio se iz Sarajeva preko videopoziva. “Mama, nemoj se sekirati. Ako ti ne paše, nemoj pristajati. Znaš da te volim i da uvijek možeš doći kod mene.” Ali on ima svoj život, ženu i troje djece u malom stanu na Grbavici. Ne želim biti teret ni njemu.
Jednog dana Lejla je došla s Dinom. Sjeli su nasuprot mene kao dva odvjetnika pred sudom.
“Gospođo Azra,” počeo je Dino službeno, “mi stvarno mislimo da bi ovo bilo najbolje rješenje za sve. Vi biste imali mir, a mi bismo napokon mogli riješiti stambeno pitanje.”
Pogledala sam ga ravno u oči. “A što ako ja ne želim biti vaše rješenje? Što ako želim biti majka, a ne problem koji treba riješiti?”
Lejla je zaplakala. “Mama, nije to tako… Samo želimo najbolje za sve!”
“Za sve ili za vas?”
Tog dana prvi put sam osjetila pravi bijes prema vlastitoj kćerki. Ne zbog novca, ne zbog stana – nego zbog osjećaja da više nisam važna kao osoba nego kao imovina.
Prolazili su tjedni u napetosti. Lejla me zvala svaki dan, Dino slao poruke s ponudama agencija za najam stana. Počela sam izbjegavati telefon, zatvarati vrata kad bi dolazili.
Jedne večeri došla mi je susjeda Vesna na kafu.
“Znaš, Azra, nije lako biti star u ovom gradu. Djeca misle da znaju što nam treba, a zapravo ni ne pitaju kako se osjećamo. I meni su nudili dom prošle godine… Nisam pristala. Ovo je moj dom dok god dišem!”
Te riječi su mi dale snagu.
Sljedeći put kad su Lejla i Dino došli s papirima za najam stana, rekla sam im jasno:
“Neću otići iz svog doma. Ovdje ću ostati dok god mogu sama brinuti o sebi. Ako vam treba novac – recite mi otvoreno, pa ćemo vidjeti kako mogu pomoći. Ali neću biti višak u vlastitom životu!”
Lejla je šutjela dugo, a onda ustala i zagrlila me kroz suze.
“Oprosti mama… Samo sam htjela da svima bude lakše…”
Dino je šutke pokupio papire i izašao iz stana.
Ostala sam sjediti sama u dnevnoj sobi među uspomenama i tišinom koja više nije bila prazna nego ispunjena ponosom.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi stariji stvarno teret svojoj djeci ili oni samo ne znaju kako nas voljeti kad više nismo jaki kao prije? Gdje završava briga, a počinje sebičnost? Što biste vi učinili na mom mjestu?