Vjera, molitva i suze: Kako sam kao baka pronašla snagu kad su se moji unuci izgubili u svijetu

“Ne, Dario! Ne možeš tako razgovarati sa mnom!” povikala sam kroz suze dok je moj najstariji unuk zalupio vratima svoje sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan u Novom Zagrebu, a ja sam ostala stajati u hodniku, držeći se za srce. Ruke su mi drhtale, a u glavi mi je odzvanjala svaka riječ koju mi je tog jutra rekao: “Bako, ti ne razumiješ ovaj svijet! Tvoj svijet je prošao!”

Nikada nisam mislila da ću doživjeti dan kada će moji unuci, koje sam čuvala od pelena, postati stranci. Dario i njegova mlađa sestra Ivana bili su moja radost otkako su im roditelji, moj sin Zoran i snaha Mirela, otišli raditi u Njemačku. Obećali su da će se vratiti čim skupe dovoljno za stan, ali godine su prolazile, a ja sam ostala sama s djecom.

Prvih godina bilo je lako. Dario je bio odličan učenik, Ivana vesela i pristojna djevojčica. Ali kako su rasli, tako su rasli i problemi. Počelo je s Darijevim izostancima iz škole. Prvo sam mislila da je to samo faza. Onda su počeli dolaziti pozivi iz škole: “Gospođo Ljubice, vaš unuk je opet bio u tuči.” Ili još gore: “Našli smo ga s društvom kako puši iza škole.”

Ivana se povukla u sebe. Po cijele dane bi sjedila pred računalom, slušala glazbu i tipkala s nekim nepoznatim ljudima. Kad bih joj pokušala prići, samo bi odmahnula rukom: “Bako, pusti me na miru!”

Sjećam se jedne večeri kad sam ih oboje čekala s večerom. Satima sam sjedila za stolom, gledala u hladnu juhu i molila Boga da se vrate kući živi i zdravi. Kad su napokon stigli, Dario je imao modricu ispod oka, a Ivana je mirisala na cigarete. Nisam znala što da kažem. Samo sam plakala.

Jedne noći, kad više nisam mogla izdržati, kleknula sam pred ikonu svete Ane koju sam donijela iz rodnog sela kod Travnika. Suze su mi kapale niz lice dok sam šaptala: “Bože, pomozi mi. Ne znam više što da radim. Daj mi snage da ih ne izgubim.”

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njima. Dario bi me ignorirao ili odgovarao grubim riječima. Ivana bi se zaključavala u sobu. Pokušala sam zvati Zorana i Mirelu, ali oni su uvijek bili preumorni ili prezauzeti: “Mama, pusti ih, to je pubertet. Proći će ih.” Ali ja sam znala da nije samo pubertet.

Jednog dana došla mi je susjeda Milka na kavu. Sjela je za stol i tiho rekla: “Ljubice, vidjela sam Darija s onim dečkima iz kvarta… znaš na koga mislim. Nije dobro društvo.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Znala sam na koga misli – na one što prodaju drogu kod tramvajske stanice.

Te noći nisam oka sklopila. Sjećanja na ratne godine u Bosni vratila su mi se kao noćna mora – strah za djecu, neizvjesnost, gubitak doma. Pomislila sam: “Ako sam tada preživjela sve ono, mogu i sada izdržati.”

Počela sam svakodnevno odlaziti u crkvu na Knežiji. Palila bih svijeću za Darija i Ivanu i molila: “Bože, čuvaj ih kad ja ne mogu.” Svećenik fra Ante primijetio je moju tugu i jednom mi prišao: “Ljubice, nisi sama. Ponekad djeca moraju pasti da bi naučila hodati. Ali ti si njihova stijena. Ne odustaj od njih.” Te riječi su mi dale novu snagu.

Odlučila sam promijeniti pristup. Umjesto da ih stalno korim i prigovaram, počela sam im pokazivati ljubav na male načine – ostavljala bih im poruke na stolu: “Volim vas. Tu sam ako trebate razgovarati.” Pripremala bih im omiljena jela iz djetinjstva – grah na bosanski način za Darija, štrudlu od jabuka za Ivanu.

Jednog dana Ivana je došla kući uplakana. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Bako, mogu li ti nešto reći?” Srce mi je poskočilo od sreće što mi se napokon otvorila. Ispričala mi je kako ju maltretiraju u školi zbog izgleda i kako se osjeća usamljeno otkad su joj roditelji otišli. Zagrlila sam je i rekla: “Nisi sama, dušo moja. Zajedno ćemo kroz ovo proći.”

Dario je bio tvrd orah. Jedne večeri vratio se kasno, pijan i bijesan. Počeo je razbijati stvari po stanu vičući: “Nitko me ne razumije! Svi me mrze!” Stajala sam pred njim i rekla: “Dario, možeš razbiti sve oko sebe, ali mene nećeš slomiti. Ja te volim bez obzira na sve.” Tada je prvi put zaplakao predamnom otkad mu je otac otišao.

Nakon te noći stvari su se polako počele mijenjati. Ivana je pristala otići sa mnom kod školskog psihologa. Dario je počeo dolaziti kući ranije i jednom me pitao može li poći sa mnom u crkvu. Nisam mogla vjerovati svojim ušima.

Nije bilo lako – bilo je još mnogo teških dana, svađa i suza. Ali svaki put kad bih pomislila da ne mogu više, sjetila bih se riječi fra Ante: “Ti si njihova stijena.” I nastavila bih moliti.

Danas su Dario i Ivana odrasli ljudi. Dario radi kao električar u Zagrebu i često me zagrli kad dođe kući: “Bako, hvala ti što nisi odustala od mene.” Ivana studira psihologiju i pomaže drugoj djeci koja prolaze kroz teškoće.

Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Što bi bilo da sam odustala? Da nisam vjerovala? Možda nikada nećemo imati savršenu obitelj, ali imamo ljubav – a to je najveće čudo koje nam Bog može dati.

Kažite mi vi – što biste vi učinili na mom mjestu? Može li vjera stvarno promijeniti život ili je to samo utjeha za one koji nemaju drugog izlaza?