Vlak za Zagreb: Priča o neočekivanom majčinstvu

“Ne možeš to učiniti, Lejla! Nisi ti spremna za ovakvu odgovornost!” vikao je moj brat Emir dok sam stajala na peronu sarajevske željezničke stanice, stežući kartu za Zagreb. Kiša je padala, a suze su mi se miješale s kapima na licu. Nisam znala što me čeka, ali znala sam da moram otići.

Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije, kad sam nakon deset godina veze ostavljena bez riječi i objašnjenja. Damir je jednostavno nestao. Moja majka Jasmina nije prestajala ponavljati: “Vrijeme je da se sabereš, Lejla. Život ide dalje.” Ali kako dalje kad ti srce ostane na peronu prošlosti?

Kupila sam kartu za Zagreb, nadajući se da će mi promjena grada donijeti mir. Ušla sam u drugi razred, tražeći mjesto uz prozor. Preko puta mene sjela je starija žena, Zora iz Travnika, koja je cijelim putem pričala o svojim unucima i o tome kako su joj djeca otišla u Njemačku. “Svi bježe, dijete drago. Ovdje više nema života,” rekla je tiho, gledajući kroz prozor.

Negdje kod Doboja, vlak je naglo zakočio. U vagonu je nastala panika. Čula sam ženski krik iz susjednog kupea. Bez razmišljanja sam potrčala prema zvuku. Na podu je ležala djevojka, možda dvadeset godina, lice joj je bilo blijedo kao snijeg. “Pomažite! Porod dolazi!” viknula je jedna žena.

Nisam imala pojma što radim, ali nešto me tjeralo da ostanem. Držala sam djevojku za ruku dok su drugi tražili pomoć. “Kako se zoveš?” pitala sam je drhteći. “Ana… iz Osijeka…” šapnula je. Nije bilo vremena za čekanje medicinske pomoći – vlak je bio usred ničega.

Sat vremena kasnije, u rukama sam držala novorođenu djevojčicu. Ana je bila iscrpljena, ali živa. Pogledala me kroz suze: “Molim te… uzmi je. Ja ne mogu… nemam nikoga…”

Zora i ja smo pokušavale uvjeriti Anu da će sve biti u redu, ali ona je samo ponavljala: “Molim te, Lejla…” Nisam ni znala kako zna moje ime – možda ga je čula u razgovoru s kondukterom.

Kad smo stigli u Zagreb, Ana je nestala u gužvi kolodvora. Ostala sam sama s bebom u naručju, okružena nepoznatim licima i pitanjima koja su mi parala dušu.

Prva noć bila je najteža. Sjedila sam u maloj sobi kod prijateljice Ivane na Trešnjevci, gledajući to malo biće koje mi je povjereno. “Što ćeš sad?” pitala me Ivana dok mi je kuhala čaj. Nisam imala pojma.

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći Anu – zvala sam bolnice, policiju, čak i objavila oglas na Facebooku. Nitko nije znao ništa o njoj. Službenici su me gledali sumnjičavo: “Jeste li sigurni da ste samo pronašli dijete?”

Moja obitelj u Sarajevu bila je šokirana kad sam im javila što se dogodilo. “Lejla, nisi ti majka! Vrati to dijete socijalnoj službi!” vikao je Emir preko telefona. Majka je plakala: “Dijete moje, što će reći svijet?”

Ali svijet me više nije zanimao. Svaku noć sam gledala bebu – nazvala sam je Mila – i osjećala nešto što nikad prije nisam osjetila. Strah i ljubav istovremeno.

Nakon mjesec dana borbe s birokracijom i ispitivanja, socijalna radnica Marija došla je kod mene doma. “Lejla, ovo nije lako ni za vas ni za dijete. Ali vidim da ste povezani. Ako Ana ne bude pronađena, možete pokrenuti postupak za skrbništvo.”

Prolazili su tjedni, a ja sam Mila vodila na kontrole, učila kako mijenjati pelene i uspavljivati bebu uz pjesme koje mi je mama pjevala kad sam bila mala. Ljudi su šaputali iza leđa: “Vidi one Lejle – vratila se iz Zagreba s djetetom! Tko zna čije je to dijete…”

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Milu, zazvonio je telefon. Bila je to Ana. Glas joj je bio slab: “Hvala ti što si spasila moju kćer… Nisam spremna biti majka… ali znam da si ti prava osoba za nju.”

Plakala sam dugo te noći. Odlučila sam – Mila će ostati sa mnom, bez obzira na sve prepreke.

Danas Mila ima godinu dana. Moja obitelj ju je prihvatila kao svoju, iako još uvijek ima onih koji šapuću i osuđuju. Ali ja znam da sam napravila pravu stvar.

Ponekad se pitam: Što bih učinila da nisam tog dana sjela u taj vlak? Bi li Mila danas imala dom? I koliko nas zapravo ima hrabrosti slijediti svoje srce kad nas život stavi pred nemoguće izbore?