Zaboravljena od Svojih: Posljednje Pismo Jedne Majke
“Jelena, jesi li ti to?” moj glas zadrhti dok podižem slušalicu, ali s druge strane čujem samo automatiziranu poruku: “Broj koji ste nazvali trenutno nije dostupan.” Spuštam telefon na stol, a tišina se razlijeva po stanu kao gusta magla. Kiša udara po prozoru, a ja sjedim u dnevnoj sobi, gledam u zid na kojem vise slike moje djece – Jelenin osmijeh iz osnovne škole, Adnanov maturantski portret, i mala Ena, još s pletenicama i rupicama na obrazima. Sada su svi odrasli, rasuti po Zagrebu i Sarajevu, a mene su ostavili ovdje, u kući koju sam gradila s njihovim ocem, rahmetli Samirom.
Nije uvijek bilo ovako. Sjećam se dana kad su trčali po dvorištu, vikali: “Mama, gladni smo!” ili “Mama, vidi što sam nacrtala!” Tada sam bila centar njihovog svijeta. Sada sam samo adresa na kojoj povremeno ostave božićnu čestitku ili zaboravljenu jaknu. Prošlo je već šest tjedana otkako me itko od njih nazvao. Znam da imaju svoje živote, ali zar je toliko teško upitati: “Mama, kako si?”
Ustajem i polako odlazim do kuhinje. Otvaram hladnjak – pola litre mlijeka, komad sira i stara tegla ajvara. Sjetim se kako je Adnan uvijek volio sendviče s ajvarom. Sad ni ne znam jede li uopće doručak. Prije nekoliko dana susjeda Mara mi je rekla: “Znaš, moja Ivana svaki dan zove. Kaže da ne može zaspati dok ne čuje moj glas.” Samo sam klimnula glavom i nasmiješila se, ali srce mi se stegnulo.
Te večeri odlučujem napisati pismo. Ne SMS, ne e-mail – pravo pismo, rukom napisano, kao nekad kad su bili mali i slali mi crteže iz škole. Sjedam za stol i pišem:
“Draga djeco,
Ne pišem vam da vas grdim ili molim za išta osim malo pažnje. Znam da imate svoje brige i poslove, ali vaša mama je još živa i još uvijek ima srce koje voli i boli. Ova kuća je prazna bez vas. Ako vam više nisam potrebna, recite mi to otvoreno. Ako jesam – dokažite mi to. Razmišljam da prodam kuću i preselim se negdje gdje ću imati društvo i dostojanstvo. Voli vas vaša mama.”
Pismo šaljem svakome posebno – Jeleni u Zagreb, Adnanu u Sarajevo, Eni u Mostar. Sljedećih dana čekam odgovor kao što sam nekad čekala njihove prve korake.
Prva se javlja Ena. Dolazi nenajavljeno, s torbom punom kolača i suzama u očima.
“Mama, oprosti… Nisam znala da ti je toliko teško. Znaš kakav mi je posao…”
“Znam, dijete moje,” kažem joj tiho. “Ali zar je teško nazvati? Samo da čujem tvoj glas.”
Grli me čvrsto i obećava da će dolaziti češće. Ali znam kako to ide – obećanja su laka kad si suočen s tuđom tugom.
Adnan šalje poruku:
“Mama, nemoj prodavati kuću. Znaš da mi je teško doći često, ali mislim na tebe svaki dan. Ako ti treba novac ili pomoć, samo reci.”
Novac? Zar misli da je to ono što mi treba? Pišem mu natrag:
“Adnane, ne treba mi tvoj novac. Treba mi tvoj glas, tvoje vrijeme. Sjeti se kad si bio mali pa si me molio da ostanem uz tebe dok ne zaspiš. Sad ja molim tebe za malo pažnje.”
Jelena se ne javlja odmah. Prolaze dani, pa tjedan. Počinjem misliti da je pismo završilo u smeću ili da joj nije stalo. Onda jednog jutra zvoni telefon.
“Mama? Oprosti što nisam ranije zvala… Bila sam na putu s Ivanom… Znaš kako je kad imaš malu djecu…”
“Znam kako je kad imaš malu djecu,” prekinem je nježno ali odlučno. “Ali znam i kako je kad ta djeca zaborave svoju majku. Jelena, ne tražim puno – samo da me ne zaboravite dok sam još živa.”
S druge strane čujem šutnju, pa jecaj.
“Mama… Bojala sam se da ću te rastužiti ako ti kažem koliko mi je teško… Ali ti si uvijek bila jaka za sve nas…”
“Ne moram više biti jaka sama,” kažem joj tiho.
Nakon tog razgovora nešto se promijeni. Djeca počinju češće zvati – ponekad samo na pet minuta, ponekad dođu na kavu ili ručak. Nije to ono što sam imala prije dvadeset godina, ali barem više nisam nevidljiva.
Ipak, ostaje gorčina – morala sam ih upozoriti da bih ih vratila sebi. Morala sam zaprijetiti prodajom doma da bi shvatili koliko boli usamljenost.
Sjedim navečer uz prozor i gledam kišu kako pada po praznom dvorištu.
Pitam se: Zar roditelj mora prijetiti gubitkom svega da bi ga djeca primijetila? Je li ovo sudbina svih nas koji smo sve dali za svoju djecu? Što vi mislite – jesmo li sami krivi što nas zaborave ili je to jednostavno život?