Zašto me Zuzana više ne zove ‘mama’?
“Znaš li ti, mama, koliko su mi svatovi od Nikolininih roditelja dali za rođendan?” Zuzana je stajala nasred kuhinje, ruku prekriženih na prsima, a u očima joj je gorjela neka nova, meni strana vatra. “Dali su mi pet tisuća kuna. A ti? Ti si mi donijela pitu od jabuka i stari šal. Zar stvarno misliš da mi to išta znači?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala što reći. U toj tišini čula sam samo vlastito disanje i tik-tak starog sata na zidu. Pokušala sam progutati knedlu u grlu. “Zuzana, znaš da sam na mirovini. Tvoj otac… da je živ, možda bi bilo drugačije. Ali ja…”
“Uvijek isto! Samo izgovori! Nikad nisi imala za mene kao drugi roditelji!” prekinula me, glas joj je bio oštar kao nož. “Nikolina mama joj je platila auto, tata joj je kupio stan. A ti? Ti si mi uvijek govorila da se treba boriti sama. Znaš li kako je to teško gledati kako svi drugi imaju, a ja uvijek moram štedjeti?”
Sjetila sam se dana kad sam joj prvi put kupila cipele za školu. Bile su polovne, ali čiste i čitave. Sjećam se kako je plakala jer su djevojčice iz razreda nosile nove tenisice iz Njemačke. Tada sam joj obećala da će jednog dana sve biti bolje. Ali nije bilo.
Nakon što je njen otac poginuo na gradilištu, ostali smo same. Radila sam u školskoj kuhinji, čistila stubišta po zgradama, štedjela svaku kunu da Zuzana može završiti fakultet. Nikad nisam imala za skupe poklone, ali uvijek sam imala vremena za nju – za razgovor, za zagrljaj, za topli obrok.
Sad kad je odrasla i udala se za Nikolu, sina poznatog poduzetnika iz Sarajeva, sve se promijenilo. Njihova kuća puna je skupih stvari – kristalnih čaša, talijanskog namještaja, televizora veće dijagonale nego što sam ja ikad vidjela. Kad dođem u goste, osjećam se kao uljez u vlastitom životu.
“Mama, ne razumiješ ti to… Danas je sve drugačije,” nastavila je Zuzana dok je nervozno listala po mobitelu. “Nikola očekuje da budem kao njegova sestra – uvijek sređena, uvijek s poklonima za djecu, uvijek spremna pomoći kad treba. A ja nemam ni za frizera!”
“Zuzo…” pokušala sam je primiti za ruku, ali ona ju je povukla.
“Ne zovi me tako! Nisam više dijete!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam plakala pred njom otkad je bila mala. Sada nisam mogla zaustaviti suze.
“Znam da nisam bogata kao Nikolini roditelji,” šapnula sam. “Ali dala sam ti sve što sam imala. Ljubav, vrijeme… Sve što sam mogla.”
“Ali meni to nije dovoljno!” viknula je. “Ne možeš razumjeti kako je biti uvijek ona koja ima manje!”
Nisam znala što reći. Samo sam ustala i polako otišla prema vratima.
Na povratku kući kroz hladan zagrebački zrak osjećala sam se prazno. U tramvaju su ljudi gledali kroz prozor ili u svoje telefone, a ja sam gledala svoje ruke – ispucale od pranja suđa i godina rada.
Kod kuće me dočekao tišinu i miris stare pite od jabuka koju nitko nije pojeo. Sjela sam za stol i gledala fotografiju na kojoj smo Zuzana i ja na moru u Makarskoj – ona ima šest godina i drži me za ruku.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale njene riječi: “Meni to nije dovoljno.” Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više raditi? Jesam li trebala uzeti još jedan posao? Ili možda nikad ne bih mogla nadoknaditi ono što joj svijet danas traži?
Sljedećih dana Zuzana mi se nije javljala. Nisam znala ni kako joj prići. Pokušavala sam zvati, slati poruke – ništa.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ljiljana iz Osijeka.
“Jesi li dobro? Čujem da si bila kod Zuzane…”
“Nisam dobro, Ljiljo,” odgovorila sam kroz suze. “Ne znam više kako biti majka kad me vlastito dijete gleda kao teret.”
“Djeca danas misle da je novac sve,” uzdahnula je Ljiljana. “Ali znaš što? Kad ostaneš sama u velikoj kući punoj skupih stvari, shvatiš da ti fali samo jedno – netko tvoj.”
Nakon tog razgovora odlučila sam otići do Zuzane još jednom. Stajala sam pred njenim vratima s vrećicom domaćih kolača koje sam ispekla po receptu njene bake.
Otvorila mi je Nikola.
“Dobar dan, teta Marija,” rekao je ljubazno ali hladno.
“Je li Zuzana doma?”
“Upravo uspavljuje malog Ivana… Ako želite, možete pričekati u dnevnoj sobi.”
Sjedila sam na rubu kauča i gledala slike s njihovog putovanja u Dubai na zidu. Osjećala sam se kao gost u muzeju tuđeg života.
Zuzana je došla nakon desetak minuta. Pogledala me bez riječi.
“Donijela sam ti kolače… one koje si voljela kad si bila mala,” rekla sam tiho.
Samo ih je uzela i stavila na stol.
“Mama, nemoj više dolaziti bez najave,” rekla je hladno.
U tom trenutku shvatila sam – izgubila sam svoju kćerku negdje između rata za preživljavanje i njenih snova o boljem životu.
Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca.
Ponekad se pitam: Je li ljubav majke danas manje vrijedna od novca? Hoće li ikada shvatiti koliko boli kad te tvoje dijete gleda kao manje vrijednu osobu samo zato što nemaš? Što vi mislite – može li se obitelj ponovno pronaći kad ih novac jednom razdvoji?