Zašto moja ljubav nije dovoljna?
“Opet nisi napravila sarmu kao Lejla! Znaš li ti kako ona kuha za svog Amira? Sve domaće, sve mirisno, a kod nas stalno nešto na brzinu!” Dario je bacio vilicu na stol, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže. U tom trenutku nisam znala što boli više – njegova kritika ili činjenica da sam još jednom podbacila u njegovim očima.
Stajala sam nasred naše male kuhinje, gledala u tanjur s rižotom koji sam napravila nakon napornog dana na poslu. Nisam imala snage ni volje za išta drugo. “Dario, znaš da radim do šest. Nije mi lako…” pokušala sam tiho, ali on je odmahnuo rukom.
“Lejla radi u banci, pa opet stigne sve. Nije stvar u vremenu, Ivana, nego u volji!”
U meni se nešto slomilo. Nisam znala kako mu objasniti da mi je ponekad teško ustati iz kreveta, da me umor pritišće kao kamen. Da svaki dan brojim sitniš za režije i razmišljam hoćemo li imati dovoljno za vikend. Da me boli što ne mogu biti ona žena iz njegovih snova – uvijek nasmijana, dotjerana, s toplom pogačom na stolu.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije nekoliko godina, kad smo tek počeli živjeti zajedno, kuhala sam s ljubavlju. Pravila sam pite, gulaše, čak i baklavu za Bajram kod njegovih roditelja. Sjećam se kako me gledao tada – s ponosom, s nježnošću. Ali život je postao težak. Moj posao u knjižari donosi jedva minimalac, a on već mjesecima radi na crno jer ga nisu primili za stalno. Računi se gomilaju, a ja više ne znam gdje bih pronašla snagu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ga kako razgovara s Amirem na balkonu.
“Ma Ivana je dobra žena, ali znaš… Nema ona tu žicu kao tvoja Lejla. Kod vas je uvijek sve pod konac. Kod nas… nekako sve polovično.”
Osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Nisam željela biti polovična. Nisam željela biti uspoređivana. Ali nisam znala kako da mu to kažem.
Sljedećih dana trudila sam se više nego ikad. Pravila sam punjene paprike po receptu njegove majke, pekla kolače koje voli. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. Uvijek bi našao zamjerku – “Previše soli”, “Premalo mesa”, “Nije kao kod Lejle”.
Jednog petka došla sam kući ranije i zatekla ga kako sjedi za stolom s glavom u rukama. “Dario? Jesi dobro?”
Podigao je pogled prema meni i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam tugu u njegovim očima.
“Ne znam više što da radim, Ivana. Sve mi se raspada. Posao, novac… A kad dođem kući, samo želim osjećaj doma, znaš? Kao kod Amira i Lejle. Tamo je uvijek mirno, sve miriše na djetinjstvo. Kod nas… stalno neka napetost.”
Sjela sam nasuprot njega i tiho rekla: “Dario, ja nisam Lejla. I naš dom nije njihov dom. Znaš li koliko se trudim? Znaš li koliko me boli kad me uspoređuješ?”
Pogledao me zbunjeno. “Ne radim to iz zloće… Samo želim da nam bude bolje.”
“A misliš li da će nam biti bolje ako stalno misliš da nisam dovoljno dobra? Ako svaki moj trud mjeriš prema nečijoj tuđoj slici?”
Šutio je dugo. Onda je ustao i otišao u sobu bez riječi.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo zajedno sanjali o putovanjima, o malom stanu na Grbavici koji smo uredili sami, o prvim zajedničkim ručkovima kad nam nije bilo važno što jedemo nego da smo zajedno.
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Sanje na kafu.
“Ivana, znaš li koliko žena prolazi kroz isto? Svi nas uspoređuju – s majkama, sa susjedama, s nekim idealima koje ni ne poznajemo. A niko ne vidi koliko dajemo od sebe svaki dan!”
Suze su mi opet navrle na oči. “Sanja, bojim se da ću ga izgubiti. Bojim se da ću izgubiti sebe u pokušaju da budem ono što on želi.”
Sanja me zagrlila: “Ne smiješ zaboraviti ko si ti. Ako te voli, mora te voljeti ovakvu kakva jesi – sa svim tvojim nesavršenostima.”
Vratila sam se kući odlučna da razgovaram s Dariom iskreno, bez straha.
“Dario, moramo pričati,” rekla sam čim je ušao kroz vrata.
Sjeo je za stol i gledao me bez riječi.
“Znam da ti fali osjećaj doma kakav si imao kao dijete. I meni fali sigurnost koju smo imali prije nekoliko godina. Ali ne možemo živjeti u tuđim pričama i tuđim mirisima. Ovo smo mi – sa svim našim problemima i borbama. Ako želiš Lejlu, idi k njoj. Ali ako želiš mene, moraš prihvatiti da nisam savršena i da ponekad večeramo sendviče jer nemamo ni vremena ni novca za više od toga.”
Dugo me gledao šutke. Onda je ustao i zagrlio me prvi put nakon mjeseci.
“Oprosti… Nisam shvatio koliko te povređujem tim usporedbama. Samo… bojim se svega što nam prijeti izvana pa tražim sigurnost unutra. Ali neću više… Obećavam.”
Nisam znala hoće li to obećanje trajati ili će opet pasti pod teret svakodnevice i tuđih očekivanja. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Ponekad se pitam – koliko nas živi pod teretom tuđih usporedbi? Koliko nas zaboravi vlastitu vrijednost pokušavajući biti ono što drugi žele? Možemo li ikada biti dovoljno dobri onima koje volimo – ili je prava ljubav prihvatiti nesavršenost?