Zašto Nema Sarme, Mama?
“Zašto nema sarme, mama?” Filip je stajao na vratima kuhinje, lice mu je bilo crveno od ljutnje, a oči su mu blistale onim poznatim sjajem koji sam viđala kad bi bio mali i kad bi mu nešto bilo uskraćeno. U tom trenutku, dok je Dario šutke listao novine za stolom, osjetila sam kako mi se srce steže. Nema sarme, Filipe, jer više nema ni onog starog života. Nema više vikenda kad ste svi vi dolazili, galamili, smijali se i tražili još jedan tanjur. Nema više potrebe kuhati lonac od deset litara. Ali to mu nisam rekla. Samo sam slegnula ramenima i tiho odgovorila: “Nisam stigla danas.”
Filip je zakolutao očima, promrmljao nešto sebi u bradu i izašao iz stana. Vrata su zalupila za njim, a ja sam ostala stajati pokraj štednjaka, zureći u praznu zdjelu za salatu. Dario nije ništa rekao. Samo je okrenuo stranicu novina i nastavio čitati kao da se ništa nije dogodilo. U tom trenutku, tišina je bila glasnija od bilo kakve svađe.
Nakon što su Filip i Lana otišli – on u Osijek na fakultet, ona u Sarajevo kod dečka – naš stan u Novom Zagrebu postao je prevelik. Zidovi su odjekivali svakim mojim korakom. Dario i ja smo se pretvorili u dvoje stranaca koji dijele isti prostor, ali ne i život. On bi gledao utakmice ili čitao novine, ja bih gledala stare slike na mobitelu ili pokušavala pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama: zalijevanju cvijeća, slaganju veša, kuhanju ručka za dvoje.
Jedne večeri, dok sam slagala Darijeve košulje, naišla sam na staru fotografiju: Filip i Lana sjede na podu dnevnog boravka, oboje umazani od čokolade, smiju se do suza. Sjetila sam se kako sam tada vikala na njih jer su zaprljali novi tepih. Sad bih dala sve da opet mogu čuti taj smijeh.
“Dario,” rekla sam tiho dok sam mu pružala košulju, “jesi li ikad pomislio da smo možda pogriješili? Da smo ih možda previše razmazili?”
Podigao je pogled s televizora, zbunjen mojim pitanjem. “Što sad to znači?”
“Ne znam… Samo… Nekad mi se čini da smo ih naučili da sve dobiju na gotovo. I sad kad ih nema, kao da ni mi više ne znamo što bismo jedno s drugim.”
Dario je slegnuo ramenima. “Djeca odu, to je normalno. Ne možeš ih držati pod staklenim zvonom cijeli život.”
Ali nije razumio. Ili nije htio razumjeti. Možda ga je boljelo priznati da nam je život postao prazan bez njih.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći novi smisao. Prijavila sam se na tečaj keramike u kulturnom centru. Upoznala sam Jasnu i Mirelu, obje u sličnoj situaciji – djeca otišla, muževi šute ili nestaju u birtiji nakon posla. Smijale smo se našim nespretnim pokušajima da napravimo vazu ili šalicu, ali ispod tog smijeha osjećala se ista tuga.
Jednog popodneva Jasna me pitala: “A što tvoj Dario kaže na sve ovo?”
“Ništa,” odgovorila sam iskreno. “Mislim da ni ne primjećuje da me nema pola dana.”
Jasna je kimnula glavom. “Znaš, meni je muž rekao da sam postala dosadna otkad su djeca otišla. Kao da smo mi žene samo majke, a ne osobe s vlastitim željama i potrebama.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Jesam li ja postala dosadna Dariju? Jesam li izgubila sebe negdje između kuhanja sarme i peglanja košulja?
Te večeri pokušala sam razgovarati s Dariom.
“Dario, možemo li malo popričati?”
Pogledao me preko naočala, očito iznenađen što ga prekidam usred vijesti.
“Što je sad?”
“Ne znam… Osjećam se izgubljeno otkad su djeca otišla. Kao da više nemam svrhu. Kao da smo ti i ja samo cimeri koji dijele stan.”
Dario je uzdahnuo. “Znaš što? I meni fali buka u kući. Fali mi kad Lana pjeva pod tušem ili kad Filip zove prijatelje na gledanje utakmice. Ali život ide dalje. Moramo se naviknuti.”
“Ali kako? Kako da se naviknem na ovu tišinu? Na to da više nema potrebe kuhati sarmu za cijelu vojsku?”
Dario je slegnuo ramenima i vratio se televizoru.
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do kuhinje, sjela za stol i gledala kroz prozor u praznu ulicu ispod našeg nebodera. Sjetila sam se mame kako mi govori: “Djeca su ti samo posuđeni anđeli – kad dođe vrijeme, moraju odletjeti.” Nisam tada razumjela što to znači.
Sljedeće subote odlučila sam napraviti sarmu – baš onako kako su Filip i Lana voljeli. Miris kupusa ispunio je stan i na trenutak mi se učinilo kao da će svaki čas netko utrčati kroz vrata vičući: “Mamaaa! Kad će ručak?” Ali nitko nije došao.
Dario je došao do stola, pogledao lonac i tiho rekao: “Nisam znao da ćeš danas kuhati sarmu.”
“Nisam ni ja znala,” odgovorila sam kroz suze koje nisam mogla sakriti.
Sjeli smo za stol, jeli u tišini. Prvi put nakon dugo vremena uhvatila sam ga za ruku.
“Možda bismo mogli češće kuhati zajedno,” predložila sam nesigurno.
Dario me pogledao i prvi put nakon dugo vremena nasmiješio se onim starim osmijehom zbog kojeg sam ga zavoljela.
Možda još ima nade za nas dvoje – možda možemo pronaći novi smisao u ovom praznom stanu.
Ponekad se pitam: jesmo li zauvijek izgubili ono što nas je povezivalo ili tek sada imamo priliku otkriti tko smo zapravo jedno drugome? Što vi mislite – može li ljubav preživjeti tišinu?