Zašto si to napravila? Kako ćemo bez auta? – Priča o hrabrosti, obitelji i novim počecima

“Zašto si to napravila? Kako ćemo bez auta? Jesi li ti normalna, Alma?” – glas moje mame odjekivao je kroz slušalicu, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grudima. Stajala sam nasred dnevnog boravka, gledajući kroz prozor u prazno parkirno mjesto ispred zgrade. Na tom mjestu do jučer je stajao naš stari, ali pouzdani Golf. Sad je tamo samo mrlja od ulja i nekoliko opalih lišća.

Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutio i vrtio šalicu kave među prstima. Djeca su se motala po stanu, ne shvaćajući još što se dogodilo. “Mama, kad ćemo opet ići kod bake u Zenicu?” pitala je Hana, gledajući me velikim očima. Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila.

Odluka da prodamo auto nije došla iz hira. Mjesecima sam brojala svaku kunu, gledala račune koji su se gomilali na polici iznad frižidera. Dario je radio u skladištu, ja sam povremeno čistila po stanovima. Cijene su rasle, a mi smo sve teže spajali kraj s krajem. Auto nam je bio luksuz koji više nismo mogli priuštiti – gorivo, registracija, popravci… Svaki mjesec nova rupa u budžetu.

“Alma, ne možemo bez auta! Kako ćeš s djecom do škole? Kako ćeš do posla?” vikao je tata kad sam mu rekla što smo napravili. “Svi imaju auto! Šta će ljudi reći?”

Ali ja više nisam mogla spavati od brige. Svaku noć sam ležala budna, slušala Daria kako hrče i razmišljala: što ako nam se nešto dogodi? Što ako ne možemo platiti stan? Što ako djeci ne možemo kupiti knjige za školu?

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam nasuprot Dariju. “Dario, moramo razgovarati. Ne možemo više ovako. Auto nam samo uzima novac koji nemamo. Možda bismo mogli prodati auto i malo odahnuti…”

Gledao me kao da sam poludjela. “Alma, znaš li ti koliko nam auto znači? Kako ćemo do Zenice kad mama bude bolesna? Kako ćemo na more? Kako ćeš ti do posla kad te zovu na čišćenje u drugi kvart?”

“Znam… ali možda bismo mogli pokušati bez njega. Imamo tramvaj, bus… Možda nije lako, ali barem ćemo moći platiti račune na vrijeme.”

Dugo smo šutjeli te večeri. Osjećala sam se kao da izdajem vlastitu obitelj. Ali znala sam da nemamo izbora.

Kad smo konačno prodali auto, osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno. Dario je bio tih danima. Djeca su pitala kad ćemo opet na izlet. Mama me zvala svaki dan da me uvjeri da sam pogriješila.

Jednog jutra, dok smo čekali tramvaj za školu, Hana je pitala: “Mama, hoćemo li sad uvijek ići tramvajem?” Kimnula sam glavom i nasmiješila se, iako mi se plakalo.

Počeli smo učiti nove rutine. Ujutro ranije ustajanje, trčanje na stanicu, kiša koja nas iznenadi bez kišobrana… Ali bilo je i lijepih trenutaka – Hana i Tarik su naučili sami kupovati karte, upoznali smo susjede koje prije nismo ni primjećivali.

Jednog dana Dario je došao kući s osmijehom na licu. “Znaš šta? Danas sam išao pješke do posla. Nisam ni znao da ima onaj mali park kraj škole. Sjeo sam na klupu i gledao djecu kako se igraju… Možda ovo i nije tako loše.”

Počeli smo štedjeti novac koji bi otišao na gorivo i popravke. Prvi put nakon dugo vremena platili smo sve račune na vrijeme. Djeci smo kupili nove tenisice za školu.

Ali nije sve bilo lako. Kad je Hana dobila temperaturu usred noći, osjećala sam se bespomoćno bez auta. Zvala sam taksi, čekala pola sata dok nije stigao. Mama mi je slala poruke: “Da ste imali auto, već biste bili kod doktora!”

Na društvenim mrežama čitala sam komentare poznanika: “Bez auta danas ne možeš ništa!” “To je korak unazad!” Ponekad bih se pitala jesam li stvarno pogriješila.

Ali onda bih pogledala svoju djecu kako trče po parku ili Darija kako prvi put nakon dugo vremena priča viceve za stolom… I znala bih da smo ipak nešto dobili.

Jedne subote sjeli smo svi zajedno na tramvaj i otišli na Jarun. Djeca su bila oduševljena vožnjom tramvajem – gledali su kroz prozor kao da su na izletu u drugi grad.

Navečer smo sjedili na balkonu, pili limunadu i smijali se uspomenama iz dana kad smo još imali auto. Dario me zagrlio: “Znaš šta, Alma… Možda nam auto stvarno nije trebao da bismo bili sretni.”

Ponekad još uvijek osjetim knedlu u grlu kad prođem pokraj praznog parkirnog mjesta ili kad mi mama pošalje poruku: “Jesi li sigurna da ste dobro?” Ali onda pogledam svoju obitelj i znam – dobro smo.

Možda nismo više kao svi drugi. Možda nas neki žale ili misle da smo ludi što smo prodali auto. Ali ja znam da smo napravili ono što je najbolje za nas.

Pitam se – koliko nas još živi pod pritiskom tuđih očekivanja? Koliko nas se boji napraviti korak koji drugi neće razumjeti? Možda je vrijeme da prestanemo mjeriti sreću po tome što imamo – nego po tome tko smo jedni drugima.