Zašto si ušla u moj stan bez mene? – Tajne i izdaje jedne zagrebačke obitelji
“Zašto si ušla u moj stan bez mene?” Ivanov glas bio je hladan, oštar kao nož, i odzvanjao je kroz tihu dnevnu sobu njegovog novog stana na Trešnjevci. Stajala sam nasred sobe, s ključevima u ruci, osjećajući se kao uljez u životu vlastitog sina. Nije bilo zagrljaja, nije bilo osmijeha – samo pogled pun razočaranja i sumnje.
“Ivane, sine… samo sam htjela ostaviti ti juhu u frižideru. Znam da si umoran od posla, nisi jeo danima…” pokušala sam objasniti, ali on je odmahnuo glavom.
“Mama, to nije opravdanje. To je moj prostor. Moj život. Ne možeš samo tako ulaziti kad te nema!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam ih htjela pustiti pred njim. U tom trenutku, sve što sam godinama pokušavala sakriti – strah od samoće, osjećaj da gubim kontrolu nad svojim djetetom, tihi očaj zbog muževe smrti – sve se to slilo u jednu bolnu točku.
Ivan je bio moj jedini sin. Nakon što je moj muž, Zoran, iznenada preminuo prije četiri godine od moždanog udara, naš svijet se raspao. Ivan je tada imao 22 godine i upravo je završavao fakultet. Povukao se u sebe, a ja sam pokušavala biti i majka i otac, štititi ga od svega što bi ga moglo povrijediti. Možda sam ga previše štitila.
“Nisi imala pravo,” nastavio je Ivan tiše, ali jednako odlučno. “Znaš li koliko mi znači privatnost? Jesi li barem pogledala po ladicama?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam mogla priznati da jesam – da sam tražila njegovu staru bilježnicu iz srednje škole jer sam htjela vidjeti piše li još uvijek pjesme kao nekad. Nisam našla ništa osim računa i nekoliko starih fotografija na kojima smo nas troje s mora na Pagu.
“Nisam ništa dirala,” slagala sam, a srce mi je tuklo kao ludo.
Ivan je sjeo na kauč i zakopao lice u dlanove. “Mama, ne razumiješ… Ja… imam svoj život. Ne mogu više živjeti pod tvojim nadzorom.”
Sjetila sam se svoje majke, Ruže, kako je prije trideset godina ulazila u moju sobu bez kucanja i čitala mi dnevnike. Mrzila sam to tada, a sada sam ja postala ona.
“Znaš li koliko mi je teško biti sama?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Ivan me pogledao s mješavinom sažaljenja i ljutnje. “Znam, mama. Ali ne možeš me gušiti zbog toga. Moraš mi vjerovati.”
Te večeri vratila sam se u svoj stan na Jarunu osjećajući se starijom nego ikad. U kuhinji me čekala sestra Sanja, koja je došla iz Osijeka pomoći mi oko papirologije za nasljedstvo nakon Zoranove smrti.
“Što ti je? Izgledaš kao da si vidjela duha,” upitala me dok je miješala čaj od kamilice.
“Posvađala sam se s Ivanom. Kaže da ga gušim… Da nemam pravo ulaziti u njegov stan.”
Sanja je slegnula ramenima. “Možda ima pravo. Znaš kako su danas mladi – sve im smeta. Ali ti si mu majka. Ako nećeš ti brinuti o njemu, tko će?”
Te riječi su me utješile samo na trenutak. Noćima nisam spavala razmišljajući o svemu što smo prošli: o tome kako sam prodala zlatni lančić koji mi je Zoran poklonio za godišnjicu samo da bih platila Ivanovu školarinu; o tome kako sam godinama štedjela na sebi da bi on imao sve što mu treba; o svim onim sitnim lažima koje sam govorila sebi da će jednog dana sve biti kao prije.
Ali ništa nije bilo kao prije.
Jednog jutra Ivan me nazvao. “Mama, možemo li popričati?”
Sjeli smo u kafić blizu njegove zgrade. Bio je nervozan, vrtio šalicu kave među prstima.
“Znaš… nisam ti rekao sve,” počeo je tiho. “Imam djevojku. Zove se Lejla. Bojao sam se reći ti jer znam da si još uvijek vezana za tatu… I nisam htio da misliš da te netko zamjenjuje u mom životu.”
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom. “Ivane, ja želim da budeš sretan. Samo… bojim se ostati sama. Otkad nema tvog tate… osjećam se izgubljeno.”
Ivan me prvi put nakon dugo vremena zagrlio. “Mama, uvijek ću biti tvoj sin. Ali moraš mi vjerovati i pustiti me da živim svoj život.”
Tih dana počela sam češće izlaziti iz stana, nalaziti se s prijateljicama iz mladosti, upisala tečaj slikanja u kulturnom centru na Savi. Polako sam učila kako biti sama – i kako vjerovati svom djetetu.
Ali povremeno me još uvijek proganja pitanje: Jesam li pogriješila što sam ga toliko štitila? Ili su naši strahovi uvijek jači od naše ljubavi?
Možda vi znate odgovor: Kada treba pustiti dijete da odraste – i kako naučiti vjerovati kad vas život toliko puta iznevjeri?