„Zbog tebe jedva spajamo kraj s krajem” – priča o majci koja zna raniti više od života

„Zbog tebe jedva spajamo kraj s krajem!” – riječi su odzvanjale stubištem dok sam stajala na vratima, s torbom u ruci i suzama koje su mi pekle obraze. Mama je stajala nasred kuhinje, ruku prekriženih na prsima, pogleda tvrdog kao kamen. „Da si barem završila fakultet, možda bi sad imala posao, a ne da ja moram moliti susjedu za šećer!”

Nisam mogla progovoriti. U grlu mi je stajala knedla, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Sjećam se, vani je padala kiša, a ja sam se osjećala kao da me netko gura u blato svaki put kad pokušam ustati. Moj brat Ivan sjedio je za stolom, gledao u pod i šutio. Nikad nije ništa rekao kad bi mama počela. On je bio „uspješan”, završio je ekonomiju u Zagrebu, dobio posao u banci. Ja sam bila „ona koja nije uspjela”.

„Ana, hajde, ne slušaj je,” šapnuo mi je Ivan kasnije te večeri dok sam sjedila sklupčana na krevetu. „Znaš kakva je ona kad je nervozna.”

Ali nije to bio prvi put. Mama je uvijek imala riječi koje su boljele više od bilo kakvog udarca. Kad sam imala 16, rekla mi je da sam „preosjetljiva” jer sam plakala zbog loše ocjene iz matematike. Kad sam prvi put dovela dečka kući, rekla mi je da „nije dovoljno dobar za tebe, ali ni ti za njega”.

Otac nas je napustio kad sam imala deset godina. Otišao je raditi u Njemačku i nikad se nije vratio. Mama je tada postala tvrđa, hladnija. Kažu ljudi da život u Bosni i Hrvatskoj nije lak, ali meni je najteže bilo kod kuće.

Nakon srednje škole pokušala sam upisati fakultet u Mostaru, ali nisam prošla prijemni. Mama mi to nikad nije oprostila. „Svi drugi mogu, samo ti ne možeš! Što ćeš sad? Sjedit doma i čekat da ti padne s neba?”

Radila sam po trgovinama, čistila stubišta, čuvala djecu susjedima. Svaki put kad bih donijela novac kući, mama bi ga uzela bez riječi zahvalnosti. „To ti je dužnost,” govorila bi. „Mi smo obitelj.”

Jednog dana došla sam kući ranije i čula mamu kako priča s tetkom Ljiljom na telefon: „Ana? Ma ona ti ništa ne vrijedi. Samo troši i sjedi po cijele dane.”

Tada sam prvi put osjetila pravi bijes. Ušla sam u kuhinju i rekla: „Zašto to govoriš? Zar ti nije dovoljno što radim sve što mogu?”

Mama me pogledala kao da sam joj strana osoba. „Ti meni prigovaraš? Ja sam te rodila! Da nije mene, ne bi ni bila ovdje!”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome kako ljudi vani misle da su naše obitelji tople i povezane, a zapravo često skrivamo rane koje nitko ne vidi.

S vremenom sam se povukla u sebe. Prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala volje ni novca. Gledala sam kroz prozor kako drugi žive svoje živote dok ja brojim kune i čekam da mama prestane biti ljuta.

Jednog dana Ivan mi je rekao: „Ana, moraš nešto promijeniti. Ne možeš cijeli život čekati da ona bude zadovoljna.”

Ali kako? Kad god bih pokušala nešto reći ili napraviti za sebe, mama bi me podsjetila na sve što nisam uspjela.

Najgore je bilo prošlo ljeto kad smo ostali bez struje jer nismo platili račun. Sjedili smo u mraku, a mama je tiho plakala u sobi. Tada sam prvi put osjetila sažaljenje prema njoj – možda ona ne zna drugačije.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla: „Mama, ja odlazim u Zagreb kod prijateljice Mirele. Naći ću posao i stan.”

Pogledala me kao da joj netko otkida dio srca. „Ostavljaš me? Nakon svega?”

„Ne ostavljam te, ali moram pokušati živjeti svoj život,” odgovorila sam drhteći.

Ivan me zagrlio na vratima: „Ponosan sam na tebe.”

Prvi dani u Zagrebu bili su teški – spavala sam na kauču kod Mirele, radila dva posla i svaki dan razmišljala jesam li pogriješila. Ali prvi put sam osjećala slobodu.

Mama mi nije pisala mjesecima. Kad se napokon javila, bilo je to kratko: „Jesi li dobro?”

Odgovorila sam: „Jesam.”

Danas radim u maloj knjižari i iznajmljujem sobu s još dvije djevojke iz Bosne. Ponekad se pitam hoće li mama ikad shvatiti koliko su njene riječi boljela više od siromaštva ili gladi.

Možda će jednog dana shvatiti da nisam kriva što jedva spajamo kraj s krajem – možda smo samo žrtve vremena i okolnosti.

Pitam se – koliko nas još živi s riječima koje bole više od svega? Koliko nas još čeka dan kad ćemo biti dovoljno dobri svojim roditeljima?