Zelena od Zavisti: Moja Borba s Očuhovom Pristranošću na Sestrinom Vjenčanju

“Zašto baš ja?” šapnula sam sebi dok sam stajala u kutu sale, gledajući kako tata – moj očuh, ali jedini otac kojeg sam ikad znala – grli moju sestru Anu, dok joj suze radosnice klize niz lice. Svi su se okupili oko nje, slavili njezin dan, njezinu sreću, njezin savršeni trenutak. Ja sam bila samo sjena, nevidljiva, iako sam nosila istu krv kao ona, barem s majčine strane.

Sjećam se kad sam prvi put saznala istinu. Imala sam devet godina i slučajno sam čula mamu i tetku Mirelu kako šapuću u kuhinji. “Ne smiješ joj reći, ona ga voli kao da joj je pravi otac,” rekla je mama. Tada sam prvi put osjetila kako je to kad ti srce preskoči otkucaj, kad ti se svijet okrene naglavačke. Ali nisam ga prestala zvati tata. Nisam mogla. On je bio taj koji me učio voziti bicikl, koji mi je brisao suze kad sam pala i raskrvarila koljeno, koji je dolazio na sve moje školske priredbe, iako je uvijek više pričao o Aninim uspjesima.

Ana je bila zlatno dijete. Lijepa, pametna, uvijek nasmijana, uvijek prva u svemu. Tata je bio njezin najveći navijač. “Ana, ti si moj ponos!” govorio bi joj, dok bi meni samo klimnuo glavom i rekao: “Bravo, mala.” Nisam mu zamjerala, barem ne tada. Uvjeravala sam se da je to samo njegov način, da me voli na svoj tihi način. Ali kako sam rasla, tako je rasla i moja sumnja. Zašto nikad nije bio toliko ponosan na mene? Zašto sam uvijek bila u njezinoj sjeni?

Sve je kulminiralo na Aninom vjenčanju. Mama je bila uzbuđena, trčala je okolo s popisom gostiju, provjeravala cvijeće, tortu, glazbu. Ja sam bila kuma, ali osjećala sam se kao statist u njezinoj predstavi. “Molim te, nemoj ništa zaboraviti, sve mora biti savršeno za Anu,” ponavljala je mama. Tata je bio zadužen za govor. “Ne brini, imam nešto posebno za Anu,” rekao je, ne pogledavši me ni jednom.

Na dan vjenčanja, sala je bila puna smijeha, pjesme, mirisa hrane i cvijeća. Ana je blistala u bijeloj haljini, a tata je stajao uz nju, ponosan kao nikad prije. Kad je došao red na njegov govor, svi su utihnuli. “Draga moja Ana,” počeo je, glas mu je drhtao od emocija, “od prvog dana kad sam te primio u naručje, znao sam da si posebna. Gledao sam te kako rasteš, kako postaješ žena, i danas, kad te predajem tvom mužu, osjećam ponos koji ne mogu opisati riječima. Ti si moja krv, moje srce, moj život.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Pogledala sam mamu, ali ona je samo brisala suze. Nitko nije primijetio mene, moju bol, moju zavist koja je rasla svakom njegovom riječju. “A tebi, Ivana,” nastavio je, napokon me spomenuvši, “hvala što si uvijek bila uz svoju sestru.” To je bilo sve. Hvala. Kao da sam bila samo dodatak, fusnota u njihovoj priči.

Nakon govora, svi su mu prilazili, čestitali, tapšali ga po ramenu. Ana me zagrlila, šapnula: “Znam da ti nije lako, ali danas je moj dan, molim te, nemoj praviti scenu.” Nisam znala što da joj odgovorim. Nisam htjela kvariti njezinu sreću, ali nisam više mogla skrivati svoju bol. Izašla sam van, na hladan zrak, i pustila suze da teku.

Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam ga trebala, a on je bio zauzet s Anom. Kad sam dobila peticu iz matematike, a on je rekao: “Super, ali Ana je dobila pohvalu iz biologije.” Kad sam prvi put imala dečka, a on je pitao: “Je li bolji od Aninog Damira?” Uvijek usporedbe, uvijek natjecanje, uvijek osjećaj da nisam dovoljno dobra.

Te večeri, dok su svi slavili, ja sam sjedila sama na klupi ispred sale. Pridružila mi se teta Mirela. “Znaš, Ivana, nije lako biti druga. Ali ti si jača nego što misliš. Tvoj tata… on je dobar čovjek, ali nije savršen. Možda nikad neće vidjeti koliko vrijediš, ali to ne znači da ne vrijediš.” Pogledala sam je kroz suze. “Zašto me ne može voljeti isto kao Anu? Zar sam manje vrijedna jer nisam njegova krv?”

Mirela je uzdahnula. “Neki ljudi ne znaju voljeti bezuvjetno. Ali ti možeš. I to je tvoja snaga.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala unutra. Gledala sam tatu kako pleše s Anom, kako joj briše suze sreće, i shvatila da možda nikad neću dobiti ono što želim od njega. Ali možda mogu pronaći mir u sebi, možda mogu prestati tražiti potvrdu tamo gdje je nema.

Kasnije, kad su svi otišli, tata je došao do mene. “Ivana, znam da ti nije lako. Znam da sam ponekad bio nepravedan. Ali ti si uvijek bila dobra sestra. Hvala ti na tome.” Pogledala sam ga, pokušala pronaći u njegovim očima ono što sam tražila cijeli život. “Tata, samo sam htjela da budeš ponosan na mene, kao što si na Anu.” Nije odgovorio. Samo me zagrlio, nespretno, kao da ne zna kako. Taj zagrljaj nije izbrisao godine boli, ali je bio početak nečeg novog.

Danas, kad se sjetim tog dana, još uvijek osjećam gorčinu, ali i neku čudnu snagu. Naučila sam da ne mogu natjerati druge da me vole onako kako želim, ali mogu voljeti sebe. I mogu biti ponosna na sebe, čak i kad drugi to ne vide.

Ponekad se pitam: Koliko nas hoda kroz život noseći tuđe pristranosti kao vlastite rane? I hoćemo li ikad naučiti biti svoji, bez obzira na to koliko nas drugi uspoređivali?