Zemlja pod noktima: Priča o vrtu, obitelji i neizgovorenim ranama
“Jasmina, opet si cijeli dan u tom vrtu! Zar ne vidiš da nema smisla? Samo posadi travu, sjednimo navečer uz pivo i pusti da život teče!” Davorov glas parao je tišinu subotnjeg popodneva, dok sam klečala među redovima luka, ruku blatnjavih do laktova. Pogledala sam ga ispod obrva, osjećajući kako mi srce lupa od mješavine bijesa i tuge.
“Ne razumiješ ti to, Davor. Nije stvar u povrću. Nije stvar ni u travi. Ovo je… ovo je moj mir. Moj način da budem korisna. Da ne mislim na sve ono što nas pritišće.”
On je samo odmahnuo rukom i zalupio vratima kuće. Ostala sam sama s mirisom zemlje i tihim šaptom prošlosti koji me uvijek sustigne kad sam među biljkama. Sjetila sam se majke, kako je svako proljeće sadila vrt iza naše kuće u Travniku. “Neću puno saditi, Jasmina. Znam da me nećeš ostaviti samu. Tvoja savjest ti neće dati da budeš lijena,” govorila bi mi dok sam kao dijete mrzovoljno kopala po zemlji.
Davor nikad nije razumio tu moju potrebu za radom. On je dijete grada, rođen u Zagrebu, naviknut na asfalt, kafiće i lagane šetnje Maksimirom. Ja sam odrasla na zemlji, s bakom koja je svako zrno graha brojala kao dragocjenost. Nakon rata smo ostali bez svega osim te zemlje. Naučila sam da se sigurnost ne nalazi u novcu ili zidovima, nego u rukama koje znaju posaditi i ubrati.
Ali Davor… On je mislio da bježim od njega, da vrt postaje moj izgovor za šutnju. “Zašto ne možeš samo sjesti sa mnom? Zašto uvijek moraš nešto raditi?” pitao bi me navečer dok bih umorna prala ruke od zemlje.
“Jer ne znam drugačije,” šaptala bih sebi u bradu.
Nedjelja je donijela još više napetosti. Davor je pozvao svoju sestru Anu i njezinog muža Mirzu na roštilj. Dok su oni sjedili na terasi i smijali se vicevima o Bosancima i Hrvatima, ja sam iz sjene gledala kako Mirza pažljivo promatra moj vrt.
“Jasmina, vidi se da si ti iz Bosne. Kod nas žena bez vrta nije žena!” dobacio je uz smijeh.
Ana ga je udarila laktom: “Pusti Jasminu na miru. Možda joj to treba za dušu.”
Davor je slegnuo ramenima: “Ma pusti ti nju, ona samo bježi od stvarnosti.”
Tada mi je pukao film. Bacila sam rukavice na stol i viknula: “Od čega ja to bježim, Davor? Od tebe? Od vaše prazne priče o opuštanju dok nam računi rastu, a frižider zjapi prazan? Ti misliš da je trava rješenje? Da ćemo sjesti na tu tvoju travu i zaboraviti sve probleme?”
Mirza je utihnuo, Ana me gledala širom otvorenih očiju. Davor je ustao i otišao u kuću bez riječi.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kako Davor diše okrenut leđima. Sjetila sam se oca koji je nestao u ratu, majke koja je godinama čekala vijesti koje nikad nisu došle. Sjetila sam se zime kad smo jeli samo krumpir iz vrta jer ničeg drugog nije bilo.
Ujutro sam ga zatekla u kuhinji kako gleda kroz prozor prema vrtu.
“Znaš,” rekao je tiho, “možda ja stvarno ne razumijem sve tvoje razloge. Ali bojim se da ćeš se jednog dana toliko umoriti od svega da više nećeš imati snage ni za mene ni za sebe.”
Pogledala sam ga i prvi put osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Možda se bojim istog,” priznala sam.
Tih dana počeli smo razgovarati više nego ikad prije. O tome kako nas prošlost oblikuje, kako nas strahovi tjeraju da radimo ili bježimo. O tome kako odgovornost prema zemlji nije samo odgovornost prema hrani, nego prema uspomenama koje nosimo.
Jednog dana Davor mi je donio malu sadnicu rajčice.
“Ne znam saditi, ali mogu naučiti. Ako želiš, možemo zajedno.”
Osjetila sam kako mi srce omekšava. Možda trava nikad neće biti dovoljno mekana za naše probleme, ali možda vrt može biti mjesto gdje ćemo zajedno naučiti kako preživjeti.
I sada vas pitam: Koliko nas nosi teret prošlosti u rukama dok pokušavamo graditi budućnost? Možemo li ikada potpuno ostaviti zemlju iz koje smo nikli?