Zet mi je vrijedan, ali njegovi roditelji su noćna mora: Hoće li mi unuci odrasti u pogrešnim rukama?
“Ne mogu više, Amira! Oni su opet došli bez najave!” viknula sam kroz prozor dok sam gledala kako se stari crveni Golf parkira ispred naše nove kuće. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Ruke su mi drhtale dok sam brisala ruke o pregaču, a u glavi mi je odzvanjalo: “Zašto baš danas, kad sam napokon mislila da ćemo imati mirnu večeru?”
Moja kćerka Amira izašla je iz kuhinje, lice joj je bilo umorno, ali pokušala je ostati smirena. “Mama, molim te, nemoj pred djecom. Oni su ipak roditelji od Adnana.”
“Znam, dijete, ali ne mogu više podnositi njihovo ponašanje! Svaki put kad dođu, unesu nemir u kuću. Tvoj svekar pije rakiju od podneva, a svekrva samo ogovara i traži mane svemu što radimo. Sjećaš li se prošlog puta kad je rekla da naša kuća smrdi na vlagu? A ja sam čistila cijeli dan!”
Amira je slegnula ramenima i tiho rekla: “Znam, mama. Ali Adnan ne želi da se svađamo. On radi po cijele dane, ne želi probleme kod kuće.”
Pogledala sam kroz prozor i vidjela Adnana kako izlazi iz auta s osmijehom na licu. Moj zet je zaista vrijedan čovjek. Radio je kao vozač kamiona, nikad se nije žalio na težak posao. Uvijek je bio tu za Amirinu i moju djecu, pomagao oko svega što treba. Ali njegovi roditelji… Bože dragi, koliko sam puta poželjela da ih nema u našim životima.
Sjećam se dana kad sam prvi put otišla raditi u Njemačku. Nisam imala ni 25 godina, a već sam znala da u Bosni nema kruha za mene i moju malu Amiru. Muž me ostavio kad je Amira imala tri godine. Otišao je s drugom ženom u Hrvatsku i nikad se nije javio. Ostala sam sama s djetetom i praznim frižiderom. Prijateljica mi je našla posao čistačice u Münchenu. Radila sam dan i noć, slala svaki euro kući. Godinama nisam vidjela Amiru osim preko telefona. Baka ju je čuvala dok nisam skupila dovoljno da kupim ovu kuću.
Kad se Amira udala za Adnana, bila sam presretna. On je bio tih, ali pošten momak iz dobre obitelji – barem sam tako mislila. Prvi put kad su njegovi roditelji došli kod nas, svekrva je odmah počela komentirati: “A što vam je ovo tako malo dvorište? Kod nas u selu imaš mjesta za kokoši i krave!” Adnanov otac je samo šutio i gledao televiziju, ali čim bi popio koju više, počeo bi pričati kako su svi iz Sarajeva lijeni i pokvareni.
Godinama sam šutjela zbog mira u kući. Ali sad kad imam unuke, više ne mogu. Bojim se da će njihova negativnost utjecati na moju djecu. Prošle zime, kad smo slavili Bajram, svekrva je pred djecom rekla: “Nema od škole ništa, bolje nek’ idu radit’ s ocem na građevinu!” Skamenila sam se od bijesa.
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam s Adnanom u kuhinju. “Adnane, moram ti nešto reći. Znam da voliš svoje roditelje, ali njihovo ponašanje šteti tvojoj djeci. Ne želim da moji unuci odrastu misleći da je normalno vrijeđati druge ili bježati od škole.”
Adnan je dugo šutio pa rekao: “Znam, mama Fatima. I meni smeta što su takvi. Ali ja sam im sin… Ne mogu ih samo otjerati. Oni nemaju nikog osim mene.”
“Ali imaš svoju djecu! Zar nije njihova budućnost važnija od toga što će reći selo?”
Nije odgovorio odmah. Vidjela sam mu suze u očima.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Amirom o svemu. Ona je bila između dvije vatre – voli muža, ali vidi koliko joj roditelji prave probleme.
Jednog dana došla sam po unuke iz škole i čula kako moj unuk Haris govori mlađoj sestri: “Baka kaže da ne trebaš učiti, ionako ćeš se udati.” Srce mi se slomilo.
Te večeri skupila sam hrabrost i pred svima rekla: “Dosta! Ova kuća ima svoja pravila! Ako ne možete poštovati naš način života i vrijednosti koje želimo prenijeti djeci – nemojte dolaziti!”
Nastao je muk. Svekrva me gledala kao da sam joj nož zabola u srce. Adnanov otac ustao je i bez riječi izašao iz kuće.
Amira me kasnije zagrlila i tiho rekla: “Hvala ti, mama. Nisam imala snage reći ono što svi osjećamo.”
Od tog dana odnosi su zahladili. Adnanovi roditelji dolaze rjeđe, ali svaki put kad dođu osjećam knedlu u grlu. Djeca su sretnija, više uče i igraju se bez straha da će ih netko ismijavati.
Ali ponekad se pitam – jesam li bila preoštra? Hoće li mi djeca jednog dana zamjeriti što sam ih udaljila od djedova i baka? Ili će shvatiti da sam to učinila iz ljubavi prema njima?
Možda nisam savršena majka ni baka, ali znam jedno: bolje je biti sam nego okružen ljudima koji ti truju dušu.
Što vi mislite – jesam li trebala šutjeti radi mira u kući ili sam bila u pravu što sam zaštitila svoju djecu? Koliko daleko treba ići zbog obitelji?