Kad ti kolega uzme zadnju kunu: Priča o povjerenju i razočaranju

“Ajde, Jasmin, plati ti danas, sutra sam ja na redu!” Emir mi se nasmiješio preko stola u kantini, dok je u ruci vrtio plastičnu vilicu. Pogledao sam ga, pomalo sumnjičavo, ali ipak sam izvadio novčanik. Nije mi bio problem – radim kao nadzornik u tvornici već sedam godina, plata je pristojna, a ručak u kantini nije skup. Ali nešto u njegovom pogledu, možda previše opuštenosti, trebalo me upozoriti.

Nisam tada znao da će taj obični ručak pokrenuti lavinu događaja zbog kojih ću preispitati sve što znam o ljudima. Emir je bio novi u smjeni, došao iz Zenice, pričao je kako mu je teško, kako mu žena ne radi i djeca su mala. Bio sam mu čak i pomogao da nađe stan blizu fabrike. “Ma nema problema, Emire, platiću ja danas,” rekao sam i mahnuo konobarici. “Samo nemoj zaboraviti sutra!” dodao sam kroz smijeh.

Sutradan, Emir nije došao na posao. Ni prekosutra. Kad se pojavio treći dan, pravio se kao da se ništa nije dogodilo. “Ma znaš, Jasmin, žena mi bila bolesna, morao sam ostati kući s djecom…” Slegnuo sam ramenima i prešao preko toga. Ali onda je počelo: svaki put kad bi došao red na njega da plati ručak, imao bi neki izgovor – zaboravio novčanik, kartica mu blokirana, dijete mu treba za školu.

Moja supruga Lejla je primijetila da sam nervozan kad dođem kući. “Šta ti je? Opet te neko iznervirao na poslu?” pitala bi dok bi spremala večeru. “Ma ništa… sitnice,” odgovarao bih, ali istina je bila da me grizla nepravda. Nisam bio škrtac, ali osjećao sam se iskorišteno.

Jednog petka, kad su svi već otišli iz kantine, skupio sam hrabrost i rekao mu: “Emire, znaš li ti koliko si mi puta ostao dužan za ručak?” Pogledao me zbunjeno, pa onda s osmijehom: “Ma šta ti je, Jasmin? Pa nije to ništa! Sve ćemo mi to izravnati!”

Te večeri nisam mogao zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi mog rahmetli oca: “Sinko, pazi kome vjeruješ. Neki ljudi će ti uzeti i zadnju kunu iz džepa ako im dozvoliš.” Sjetio sam se kako sam uvijek bio taj koji daje – kad kolegi treba posuditi za autobusku kartu, kad treba pomoći oko selidbe ili pokriti smjenu. A kad meni zatreba pomoć? Svi nestanu.

Sljedeće sedmice Emir je opet sjedio preko puta mene u kantini. Ovaj put nisam izvadio novčanik. Samo sam ga gledao. “Šta je? Nećeš danas platiti?” pitao je polušaljivo. “Neću,” odgovorio sam mirno. “Dosta je bilo. Ako ne možeš platiti svoj ručak, možda ne bi trebao ni jesti ovdje.”

Nastala je tišina. Ostali kolege su nas gledali ispod oka. Emir se zacrvenio i nešto promrmljao sebi u bradu. Taj dan nije više pričao sa mnom.

Navečer sam sve ispričao Lejli. “Znaš šta je najgore? Ne boli me novac koji sam izgubio. Boli me što sam vjerovao čovjeku koji me gledao u oči i lagao svaki put.” Lejla me zagrlila: “Nisi ti kriv što si dobar čovjek. Krivi su oni koji tvoju dobrotu uzimaju zdravo za gotovo.”

Nakon toga, odnos među kolegama se promijenio. Neki su mi prišli i rekli: “Dobro si mu rekao! I mene je par puta tražio da platim.” Drugi su šutjeli i pravili se da ništa ne znaju. Shvatio sam da nisam jedini kojeg je Emir iskorištavao.

Ali ono što me najviše pogodilo dogodilo se nekoliko dana kasnije. Došao sam kući i našao Lejlu kako plače u kuhinji. “Šta je bilo?” pitao sam zabrinuto. Pokazala mi je poruku na mobitelu – Emir je poslao poruku njenoj sestri Amri, tražeći novac na zajam pod izgovorom da mu treba za lijekove za djecu.

Tada mi je sve postalo jasno – nije problem bio samo u meni ili u ručku; problem je bio dublji, u našem društvu koje često šuti pred nepravdom i iskorištavanjem. Ljudi poput Emira uvijek nađu način da iskoriste tuđu dobrotu.

Sutradan sam ga suočio pred svima u kantini: “Emire, dosta je bilo! Ne samo što si mene varao nego si počeo tražiti novac od moje porodice! Ako ti stvarno treba pomoć – reci iskreno, ali nemoj lagati i manipulisati ljudima!”

Pogledao me s mržnjom i otišao bez riječi. Nakon toga više nije dolazio na posao.

Dugo sam razmišljao o svemu što se dogodilo. Jesam li pogriješio što sam bio otvoren i spreman pomoći? Ili smo mi kao društvo krivi što dopuštamo da nas iskorištavaju oni koji znaju igrati na kartu sažaljenja?

Možda nisam izgubio mnogo novca, ali izgubio sam dio povjerenja u ljude oko sebe. I pitam se: koliko nas još šuti dok nas netko polako guli do kosti? Koliko puta ćemo još dopustiti da nas vlastita dobrota dovede do razočaranja?