Kad Sam Ostavila Sve: Pismo Iz Kalifornije
“Ajla, gdje su djeca?” glas moga muža, Daria, odjeknuo je kroz mobitel, drhtav i pun nevjerice. Sjedila sam na klupi ispred aerodroma u San Franciscu, gledajući kako magla polako guta mostove i zgrade. Ruke su mi se tresle dok sam tipkala poruku: “Dragi, djeca su kod tvoje mame. Ja sam u Kaliforniji. Molim te, oprosti i pokušaj razumjeti.”
Nikada nisam mislila da ću biti ta žena koja ostavlja sve iza sebe. Ali nakon godina kuhanja, čišćenja, vođenja djece na treninge i nazad, slušanja istih prigovora i gledanja kako mi život prolazi između četiri zida našeg stana u Sarajevu, nešto je puklo u meni. Svaki dan je bio isti: probudi se prije svih, pripremi doručak, isprati Lejlu i Tarika u školu, usput pokupi muževu košulju iz kemijske čistionice, pa na posao u općinu gdje sam radila kao referentica za dokumente. Vraćala bih se kući iscrpljena, ali umjesto da me dočeka osmijeh ili zagrljaj, dočekala bi me hrpa prljavog suđa i Dario koji viče: “Šta je za ručak?”
Jedne večeri, dok sam pokušavala pomoći Lejli s matematikom, a Tarik je plakao jer nije mogao pronaći omiljenu igračku, Dario je sjedio za kompjuterom i smijao se nekoj glupoj šali na Facebooku. “Ajla, možeš li malo tiše? Pokušavam nešto završiti!” viknuo je. Pogledala sam ga i osjetila kako mi se srce steže. Nisam više bila žena koju je nekad volio – bila sam samo sjena, domaćica bez identiteta.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Žena mora trpiti zbog djece.” Ali ja više nisam mogla trpjeti. Sutradan sam djecu odvela kod svekrve pod izgovorom da moram hitno na službeni put. Kupila sam kartu za Kaliforniju – zemlju o kojoj sam sanjala još kao djevojčica dok sam gledala američke filmove s prijateljicama iz razreda.
Prvi dani bili su kao san. Hodala sam ulicama San Francisca, gledala ljude kako žure na posao, osjećala slobodu kakvu nisam osjetila godinama. Ali čim bi pao mrak, osjećaj krivnje bi me preplavio. Što ako Lejla ne može zaspati bez mog zagrljaja? Što ako Tarik pita gdje je mama? Što ako Dario shvati koliko mu zapravo značim tek sada kad me nema?
Jedne večeri, dok sam sjedila u malom hostelu u Chinatownu, zazvonio je mobitel. Bila je to moja svekrva, Senada.
“Ajla, šta si to uradila? Djeca te traže svaki dan. Dario je poludio! Kako si mogla?”
Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice.
“Senada, nisam više mogla… Nisam više znala tko sam. Samo želim malo mira.”
“Mira? A djeca? A muž? Svi mi žene trpimo! To ti je život!”
Prekinula sam vezu. Znala sam da me nitko neće razumjeti – ni ona, ni moja majka, ni susjede koje će sada imati novu temu za ogovaranje uz kavu.
Ali onda sam upoznala Mirelu, Bosanku koja već deset godina živi u Kaliforniji. Radila je kao konobarica u malom restoranu na Fisherman’s Wharfu. Kad sam joj ispričala svoju priču, samo se nasmijala:
“Ajla, znaš koliko nas ima ovdje koje su pobjegle od istog tog života? Ali znaš šta? Nije rješenje uvijek bijeg. Moraš znati što želiš od sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam pisati dnevnik, šetati uz ocean i razmišljati o svemu što sam ostavila iza sebe. Jesam li sebična jer želim biti sretna? Jesam li loša majka jer sam otišla?
Jednog jutra dobila sam poruku od Lejle: “Mama, kad ćeš doći kući? Tata stalno viče na mene i Tarika.” Srce mi se slomilo. Znala sam da ne mogu zauvijek ostati ovdje.
Kupila sam kartu za povratak. Na aerodromu u Sarajevu dočekali su me Dario i djeca. Dario je bio bijesan:
“Kako si mogla otići? Jesi li ti normalna? Znaš li ti šta si uradila nama?”
Pogledala sam ga ravno u oči:
“Znam što sam uradila sebi. I znaš šta? Više neću biti ona žena koja šuti i trpi. Ako želiš da ostanem, stvari se moraju promijeniti. Neću više biti samo tvoja sluškinja i majka tvoje djece – hoću biti Ajla!”
Dario je šutio dugo vremena. Djeca su me grlila i plakali smo svi zajedno.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali ništa više nije isto. Naučila sam reći “ne”, naučila sam tražiti pomoć i naučila sam voljeti sebe.
Ponekad se pitam: Da li sam bila hrabra ili sebična? Da li žene na Balkanu ikada mogu biti istinski slobodne ili smo zauvijek zarobljene između očekivanja društva i vlastitih snova?
Šta vi mislite – gdje je granica između žrtve i borbe za sebe?