Kada te neko ne voli: Moj život sa Zoranom i 15 znakova koje sam ignorisala

“Opet kasniš, Zorane. Večera je hladna već pola sata.” Moj glas je drhtao, ali nisam znala je li to od bijesa ili tuge. Zoran je samo slegnuo ramenima, bacio ključeve na komodu i bez riječi prošao pored mene. U tom trenutku, dok sam gledala njegovu siluetu kako nestaje u hodniku, osjetila sam težinu svih onih godina koje sam provela čekajući da me pogleda kao ženu, a ne kao komad namještaja u stanu.

Sjećam se dana kad smo se upoznali na rođendanu kod zajedničke prijateljice, Ivane. Smijao se glasno, pričao viceve i svi su ga voljeli. Meni je tada djelovao kao neko ko zna što hoće. Bila sam mlada, puna nade, a on je bio moj spas iz roditeljske kuće gdje su se mama i tata svađali oko svake sitnice. Zoran mi je obećavao mir, sigurnost, dom. Nikada nije spominjao ljubav.

Prvi znak sam ignorisala već na našem vjenčanju. Dok su svi nazdravljali i plakali od sreće, Zoran je sjedio za stolom s njegovim prijateljem Damirom i pričao o fudbalu. Pomislila sam: “Muškarci su takvi.” Ali kad sam kasnije te večeri pokušala razgovarati s njim o našim planovima za budućnost, samo je odmahnuo rukom: “Ma pusti sad to, Ajla. Uživaj malo.”

Godine su prolazile, a ja sam se trudila biti savršena supruga. Svako jutro sam mu kuhala kafu baš onako kako voli – crnu, bez šećera. Prala sam njegove košulje, peglala ih do savršenstva. Vikendom sam spremala njegov omiljeni grah. Ali Zoran nikada nije primijetio. Nikada nije rekao hvala. Nikada me nije zagrlio bez razloga.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, skupila sam hrabrost da ga pitam: “Zorane, jesi li sretan sa mnom?” Pogledao me kao da sam ga pitala nešto najgluplje na svijetu. “Šta ti sad fali? Imaš sve – stan, auto, posao. Šta još hoćeš?”

Tada sam prvi put osjetila hladnoću koja mi je prošla kroz tijelo. Nisam htjela materijalne stvari. Htjela sam da me pogleda kao što gledaju zaljubljeni ljudi na filmovima. Htjela sam da me pita kako sam provela dan ili da mi donese cvijet bez razloga.

Moja mama je često dolazila kod nas i šaptala mi u kuhinji: “Ajla, muškarci nisu kao žene. Oni ne pokazuju osjećanja.” Ali ja sam znala da to nije istina. Vidjela sam kako moj brat Amar grli svoju ženu Selmu svaki put kad dođe kući s posla. Vidjela sam kako moj otac sada grli moju mamu češće nego ikad prije.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam Zorana kako razgovara telefonom u dnevnoj sobi.

“Ma pusti Ajlu, ona ti je uvijek nešto nezadovoljna. Ne možeš joj ugoditi nikako,” govorio je svom kolegi Mirzi.

Stajala sam iza vrata i osjećala se kao dijete koje je uhvaćeno u laži. Srce mi je tuklo tako jako da sam mislila da će iskočiti iz grudi. Tada sam shvatila – nisam ja ta koja je nezadovoljna bez razloga. Ja samo želim ono što svaka žena želi: malo pažnje, malo nježnosti.

Porodične intrige su dodatno pogoršavale situaciju. Zoranova sestra Mirela nikada me nije prihvatila. Uvijek je nalazila zamjerke – kako kuham, kako odgajam djecu (iako ih nismo imali), kako se oblačim. Jednom prilikom mi je u lice rekla: “Zoran bi mogao naći bolju ženu od tebe.” Zoran je samo šutio.

Najbolniji trenutak bio je kad sam izgubila bebu u trećem mjesecu trudnoće. Ležala sam u bolnici sama, dok su druge žene imale muževe koji su ih držali za ruku. Zoran je došao tek sutradan i pitao: “Kad ćeš kući?” Nisam mogla vjerovati da mu nije bilo stalo ni do mene ni do našeg nerođenog djeteta.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Počela sam primjećivati sve one sitne znakove koje sam godinama ignorisala:

1. Nikada me nije pitao kako se osjećam.
2. Nije znao koji mi je omiljeni film.
3. Zaboravljao je moj rođendan.
4. Nikada nije predložio zajednički izlet.
5. Uvijek je birao društvo prijatelja umjesto mene.
6. Nikada nije branio naš brak pred svojom porodicom.
7. Govorio je ružne stvari o meni iza leđa.
8. Nikada nije pokazivao ljubomoru ili brigu.
9. Nije želio djecu – barem ne sa mnom.
10. Svaka svađa završavala je njegovim odlaskom iz stana.
11. Nikada nije rekao “volim te”.
12. Nije znao šta radim na poslu.
13. Nikada nije planirao budućnost sa mnom.
14. Uvijek je bio hladan i distanciran u krevetu.
15. Nikada nije pokazao zahvalnost ni za šta što napravim.

Prijateljica Lejla mi je jednom rekla: “Ajla, ti si previše dobra za njega.” Nisam joj vjerovala tada, ali sada znam da je bila u pravu.

Jednog jutra probudila sam se i shvatila da više ne mogu živjeti ovako. Spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod brata Amara. Plakala sam cijelu noć dok me Selma držala za ruku i ponavljala: “Nisi ti kriva što te ne voli onako kako zaslužuješ.”

Danas živim sama u malom stanu na Grbavici. Imam svoj mir i prvi put nakon mnogo godina osjećam se slobodno. Još uvijek boli kad pomislim na sve godine koje sam provela čekajući da me Zoran zavoli, ali sada znam da ljubav ne možeš natjerati ni moliti.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u iluziji, čekajući ljubav koja nikada neće doći? Zašto ostajemo tamo gdje nismo voljeni? Možda zato što se bojimo biti sami… Ali zar nije bolje biti sam nego nevidljiv?