Izgubljena između tuđih zidova: Priča jedne maćehe

“Ne dolazi, Katarina. Nije tvoj dan.” Poruka od Lejle, moje pastorke, stigla je sinoć u 22:41. Gledala sam u ekran mobitela, prsti su mi drhtali, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U toj jednoj rečenici stalo je sve što sam godinama pokušavala ignorirati – da nikada nisam bila dio njihove porodice, bez obzira koliko sam se trudila.

Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Lejlu. Imala je samo devet godina, crnu kosu spletenu u dvije pletenice i pogled pun sumnje. Njen otac, Dario, bio je moj spas nakon razvoda. On je bio nježan, pažljiv, ali uvijek nekako podijeljen između mene i svoje prošlosti. “Lejla je još mala, pusti je da se navikne,” govorio bi dok bi mi nježno stiskao ruku pod stolom. Ja sam se trudila – pravila sam palačinke s nutellom jer ih je voljela, vodila je na balet, učila je kako se prave kolačići za Božić. Ali uvijek je između nas bio zid.

“Zašto ti nisi kao moja mama?” pitala me jednom dok smo zajedno ukrašavale bor. Zaboljelo me, ali sam se nasmiješila. “Nisam tvoja mama, Lejla. Ali mogu biti tvoja prijateljica ako želiš.” Nikada nije odgovorila na to.

Godine su prolazile. Dario i ja smo dobili sina, Ivana. Mislila sam da će to možda spojiti našu malu porodicu. Ali Lejla je postajala sve udaljenija. Sjećam se jedne zime kad je došla iz škole uplakana jer ju je neko zadirkivao zbog toga što ima maćehu. “Ti nisi moja prava porodica,” šapnula mi je tada kroz suze. Otišla sam u svoju sobu i plakala dugo u noć.

Dario je uvijek bio između dvije vatre. “Ne možeš je forsirati, Katarina. Djeca su osjetljiva.” Ali ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Moja prijateljica Ana mi je jednom rekla: “Znaš, kod nas na Balkanu maćehe uvijek ostaju nekako sa strane. Nije do tebe.” Ali ja nisam htjela biti samo ‘neko sa strane’.

Kad je Lejla napunila osamnaest, počela je studirati u Zagrebu. Rijetko bi dolazila kući, a kad bi došla, razgovarala bi samo s Darijom i Ivanom. Ja bih joj ostavljala kolače na stolu, ali bi ih ona ostavljala netaknute. Ponekad bih čula kako šapuće s ocem iza zatvorenih vrata. “Ne želim da ona bude tamo kad budem imala nešto važno u životu,” rekla mu je jednom misleći da ne čujem.

I onda – vjenčanje. Saznala sam za njega preko Facebooka. Slika prstena, osmijeh do ušiju, komentari prijatelja: “Čestitamo!” Dario mi je rekao tek nakon nekoliko dana: “Lejla želi mali krug ljudi. Samo najbliži.” Pogledao me tužno, ali nije rekao ništa više.

Noć prije vjenčanja nisam mogla spavati. Sjedila sam u kuhinji i gledala slike iz prošlih godina – rođendani, praznici, izleti na more kod Makarske… Na svakoj slici ja stojim malo sa strane, kao gost u vlastitoj kući.

Ujutro sam ustala ranije nego inače. Dario se spremao za vjenčanje – oblačio je odijelo koje sam mu ja kupila za našu godišnjicu. Ivan je bio uzbuđen jer će vidjeti sestru u vjenčanici. Ja sam sjedila za stolom i gledala kroz prozor.

“Katarina…” Dario je zastao na vratima. “Znaš da mi je žao…”

“Ne moraš ništa reći,” prekinula sam ga tiho. “Samo idi. Budi uz svoju kćerku.” On me pogledao kao stranac – ili možda kao čovjek koji ne zna kako da spoji dva svijeta koja se nikada nisu spojila.

Kad su otišli, kuća je bila tiha kao grob. Otišla sam do ormara i izvadila haljinu koju sam planirala obući na vjenčanje – plavu, decentnu, onu koju Lejla voli jer joj ističe oči kad je nosim. Sjela sam na krevet i pustila suze da teku.

Telefon mi je zazvonio oko podneva – bila je to Ana.

“Jesi li dobro?”

“Ne znam… Možda nikada nisam bila dio ove porodice,” prošaptala sam.

“Katarina, ti si dala sve od sebe. Neki ljudi jednostavno ne žele da te puste unutra. To nije tvoja krivica.” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Popodne sam otišla do rijeke Save, tamo gdje smo nekad svi zajedno išli na piknik. Sjedila sam na klupi i gledala kako voda nosi lišće nizvodno. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li trebala biti stroža? Mekša? Jesam li trebala više razgovarati s Lejlom ili manje?

Kad se Dario vratio kući kasno navečer, nije rekao ništa. Samo me zagrlio i dugo držao u naručju.

“Možda jednog dana shvati koliko si joj značila,” šapnuo mi je.

Ali ja više nisam bila sigurna ni u šta.

Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču jer ne znam kome drugom da ispričam ovu bol osim vama koji možda razumijete kako je biti gost u vlastitom domu.

Pitam vas: Jesam li pogriješila što sam pokušavala biti dio njihove porodice? Ili porodicu čini samo krv? Koliko god da se trudimo – možemo li ikada zaista pripadati tamo gdje nas ne žele?