Kad sam naučila reći „ne“: Ljeto na Plivskom jezeru koje me promijenilo
„Ivana, hajde, ne pravi se važna! Svi pomažu, samo ti sjediš!“, viknula je moja svekrva Mara dok sam sjedila na terasi kuće uz Plivsko jezero, pokušavajući prvi put nakon mjeseci pročitati knjigu. Sunce je zalazilo iza planina, a miris roštilja miješao se s ljutnjom koja mi je rasla u grudima.
Dario je sjedio pored mene, ali kao da ga nije bilo. Njegov pogled bio je prikovan za mobitel. „Ivana, stvarno, mama ima pravo. Možeš bar salatu napraviti“, promrmljao je, ne dižući pogled. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam im dala da poteku. Nisam došla ovdje da budem nečija sluškinja.
Ovo ljeto trebalo je biti naše – bijeg iz Sarajeva, od buke, posla i stalnih obaveza. Dario i ja smo sanjali o miru na jezeru, dugim šetnjama i razgovorima pod zvijezdama. Umjesto toga, našli smo se u kući punoj njegove rodbine: brat Ivan s porodicom, sestra Sanja s mužem i dvoje djece, tetka Ljubica koja sve zna najbolje i naravno Mara – kraljica svega.
Prva tri dana pokušavala sam biti „dobra snaha“. Ustajala sam prva, kuhala kafu za sve, trčala po djecu, čistila za svima. Ali što sam više davala, to su više tražili. „Ivana, možeš li još ovo?“, „Ivana, gdje si stavila…?“ Nikad kraja.
Jedne večeri, dok su svi sjedili oko stola i smijali se šalama koje nisam razumjela, osjetila sam kako me guši. Dario je pričao s Ivanom o fudbalu, a ja sam gledala u svoje ruke – ispucale od pranja suđa. Sjetila sam se Sarajeva, svog malog stana i tišine koju sam voljela. Poželjela sam pobjeći.
Sljedeće jutro Mara je došla do mene dok sam pila kafu na terasi. „Ivana, znaš li ti koliko sam ja radila kad sam bila mlada? Nije bilo ovako – mlade žene danas samo gledaju sebe.“
Pogledala sam je i prvi put osjetila bijes umjesto srama. „Maro, ja nisam vi. Ja imam svoj život i svoje granice.“
Zastala je iznenađeno. „Šta si rekla?“
„Rekla sam da imam granice. Nisam došla ovdje da budem sluškinja. Ako vam smetam, mogu otići.“
Nastao je muk. Dario me gledao kao da me prvi put vidi. Ivan se nakašljao i promrmljao nešto o tome kako žene danas previše filozofiraju.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao okrenut leđima. Onda se iznenada okrenuo: „Zašto si to morala reći pred svima? Sad će mama biti ljuta cijelo ljeto.“
„A šta je sa mnom? Zar ja nisam bitna?“, pitala sam ga tiho.
Nije odgovorio.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Mara me ignorirala, Sanja me gledala sažaljivo, a Dario je bio sve udaljeniji. Počela sam šetati sama uz obalu jezera, satima razmišljajući o svom životu. Jesam li pogriješila što sam rekla „ne“? Jesam li sebična?
Jednog popodneva sjela sam na klupu kraj vode. Pridružila mi se tetka Ljubica.
„Znaš, Ivana“, rekla je tiho, „i ja sam jednom pokušala reći ‘ne’. Nije prošlo dobro. Ali znaš šta? Nikad nisam prestala žaliti što nisam bila hrabrija.“
Pogledala sam je iznenađeno.
„Svi misle da žena mora trpjeti zbog mira u kući. Ali ako izgubiš sebe – šta ti ostaje?“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Dariom. Sjeli smo na mol uz jezero dok su ostali spremali ručak.
„Dario“, počela sam drhtavim glasom, „ne mogu više ovako. Volim te, ali neću više pristajati na to da budem nevidljiva.“
Gledao me dugo bez riječi.
„Ako ti to ne možeš razumjeti… možda nam treba pauza.“
Vidjela sam strah u njegovim očima prvi put otkad smo zajedno.
Te večeri Dario je prvi put stao uz mene pred svima.
„Mama, Ivana nije ovdje da vam služi. Ako nešto treba – svi ćemo zajedno.“
Mara je frknula nosom, ali više ništa nije rekla.
Ostatak ljeta bio je drugačiji. Nije bilo lako – povremeno bi netko dobacio komentar ili pogledao ispod oka – ali osjećala sam se slobodno prvi put nakon dugo vremena.
Kad smo se vratili u Sarajevo, znala sam da više nikad neću dopustiti da me netko gura preko mojih granica.
Ponekad se pitam – koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas još misli da nema pravo reći ‘ne’? Možda je vrijeme da to promijenimo.