Majčina ljubav ili granice? Kako su svakodnevni posjeti moje majke zamalo uništili moj brak sa Sarom
“Opet je ovdje, Damire! Ne mogu više…” Sarin glas mi je drhtao dok sam ulazio u stan. Ključ još nije ni ispao iz brave, a već sam znao da me čeka još jedna večer ispunjena napetošću. Moja majka, Ankica, sjedila je za kuhinjskim stolom, kao da je to njezin dom. Kuhala je grah, miris se širio cijelim stanom, ali meni je u grlu stajala knedla.
“Mama, zašto nisi barem nazvala?” pokušao sam tiho, ali ona me samo pogledala onim svojim pogledom punim zamjeranja.
“Pa sine, ja sam ti majka. Zar ne smijem doći vidjeti kako ste? Donijela sam ti pitu od jabuka, znam da voliš. Sara, uzmi još malo graha, preslaba si!”
Sara je šutjela. Pogledala me ispod obrva, oči su joj bile crvene. Znao sam da je opet plakala. Posljednjih mjeseci sve češće dolazim kući kasno, samo da izbjegnem ove scene. Ali danas nisam mogao pobjeći.
Nakon što je mama otišla, Sara je sjela na rub kreveta i tiho rekla: “Damire, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Tvoja mama ima ključ od našeg stana, ulazi kad hoće, premješta mi stvari, govori mi kako da kuham… Ja… ja se gušim.”
Nisam znao što reći. Odrastao sam uz majku koja je sve žrtvovala za mene i sestru Ivanu nakon što nas je otac napustio. Bila je stub naše male obitelji u Osijeku. Nikad nije tražila ništa za sebe. Kako sad da joj kažem da mora stati?
Sljedećih dana pokušavao sam izbjeći razgovor. Sara je počela ostajati duže na poslu u školi, vraćala se kasno i umorna. Navečer bi ležala okrenuta leđima, a između nas bi zjapila tišina.
Jedne subote, dok sam popravljao bicikl u podrumu, naišao sam na susjeda Jasmina iz Sarajeva. “Damire, sve u redu? Čujem često tvoju mamu gore… Znaš, kod nas u Bosni kažu: ‘Svekrva i snaha – dvije kraljice pod jednim krovom ne mogu.’ Moraš nešto poduzeti prije nego bude kasno.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Te večeri Sara je došla kući ranije nego inače. Sjela je za stol i rekla: “Damire, ili ćeš ti razgovarati s njom ili ću ja otići. Volim te, ali ne mogu više živjeti ovako.”
Osjetio sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nikad nisam mislio da će doći do ovoga.
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što je mama učinila za mene – kako me vodila na treninge nogometa po kiši, kako je radila dva posla da bih mogao studirati u Zagrebu… Ali sada je njezina ljubav postala teret.
Sljedećeg dana otišao sam kod nje. Sjedila je na balkonu s Ivanom i pila kavu.
“Mama, moramo razgovarati.”
Pogledala me iznenađeno. “Što je bilo, sine?”
“Znam da želiš najbolje, ali tvoje svakodnevne posjete… Sara i ja više ne možemo tako. Trebam te zamoliti da mi vratiš ključ od stana.”
Ivana je spustila šalicu i pogledala mamu.
Ankica se ukočila. “Znači sad sam višak? Nakon svega što sam učinila za vas? Sad kad imaš ženu, majka ti više ne treba?”
Osjetio sam kako mi srce puca. “Nije to, mama… Samo nam treba malo prostora. Sara i ja moramo graditi svoj život. Volim te, ali ovo nije dobro ni za tebe ni za nas.”
Mama je šutjela dugo. Oči su joj bile pune suza koje nije htjela pustiti pred Ivanom.
“Dobro”, rekla je napokon tiho i pružila mi ključ. “Ali zapamti – kad ti bude teško, sjeti se tko ti je uvijek bio tu.”
Vratio sam se kući s olakšanjem i tugom istovremeno. Sara me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
Ali ništa nije bilo isto. Mama se povukla, rijetko zove i kad dođe – sjedi kratko i šuti. Ivana mi zamjera što sam “izabrao ženu umjesto obitelji”.
Ponekad noću ležim budan i pitam se: Jesam li mogao drugačije? Je li moguće voljeti svoju obitelj i postaviti granice bez da nekoga povrijedim? Može li se ikada pronaći ravnoteža između ljubavi prema roditeljima i ljubavi prema partneru?
Što vi mislite – jesam li pogriješio ili sam samo prekasno shvatio što znači biti muž i sin?