Snaha iz Pakla: Moja Borba za Porodicu
“Opet si ostavila prljave tanjire u sudoperu!” viknula sam, ne mogavši više izdržati. Ana me pogledala preko ramena, s onim svojim hladnim osmijehom. “Nisam stigla, Ljiljana. Radim od jutra, znaš i sama. Možda možeš ti, kad si već doma cijeli dan?”
U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam ja neka zla svekrva iz viceva, ali Ana… Ana je sve ono čega su me moji roditelji upozoravali kad su govorili: “Pazi s kim će ti sin završiti.” Moj Ivan, moje zlato, uvijek je bio dobar dečko. Kad je prije dvije godine doveo Anu iz Sarajeva, bila sam sretna – napokon netko tko će ga voljeti kao ja. Ali ubrzo sam shvatila da sam pogriješila.
Prvi mjeseci su bili puni lažnih osmijeha i pristojnosti. Ana je donosila kolače, pričala kako voli našu obiteljsku atmosferu. Ali čim su se vrata zatvorila za gostima, pokazala je drugo lice. Počela je mijenjati raspored po kući, bacila je moju staru zavjesu iz dnevnog boravka bez pitanja. “To je staromodno, Ljiljana, vrijeme je za promjene!” rekla je. Ivan je samo slegnuo ramenima: “Pusti je, mama, znaš da voli uređivati.”
Ali nije stalo na tome. Počela je donositi odluke bez mene – što ćemo jesti, koga ćemo pozvati na ručak, čak i gdje će stajati slike na zidu. Svaki put kad bih nešto rekla, ona bi me pogledala kao da sam dosadna muha. “Vi stariji uvijek mislite da sve znate najbolje,” znala bi dobaciti.
Najgore je bilo kad se rodila mala Ema. Moja unuka! Sanjala sam o tome da ću joj pjevati uspavanke, voditi je u park, učiti je praviti pitu kao što me moja mama učila. Ali Ana mi nije dala ni blizu djeteta. “Nemojte je dizati, Ljiljana, ima osjetljiv želudac!” ili “Nemojte joj davati tu dekicu, nije sterilna!” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji i plakala, Ivan je ušao. “Mama, što ti je?” upitao je tiho.
“Ne mogu više ovako, sine. Tvoja žena me gura van iz svega. Kao da nisam ni postojala prije nje!”
Ivan je uzdahnuo i sjeo do mene. “Znaš da te volim, ali Ana i ja moramo imati svoj mir. Ti si uvijek tu… možda joj treba malo prostora?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Ja sam uvijek tu? U svojoj kući? Godinama sam radila dva posla da bih Ivanu omogućila fakultet, a sad mi kaže da sam višak?
Sljedećih dana pokušavala sam se povući – nisam se miješala u ništa, nisam komentirala ručak ni raspored po kući. Ali Ana nije prestajala. Počela me ogovarati pred Ivanom: “Tvoja mama opet kritizira sve što napravim!” ili “Ne mogu više živjeti pod istim krovom s njom!”
Jednog jutra čula sam ih kako se svađaju dok sam pravila kafu:
“Ivan, ili ona ili ja! Ne mogu više!”
“Ana, smiri se… Mama nema kamo otići!”
“Nije me briga! Ako ti nećeš nešto poduzeti, ja ću!”
Tog dana odlučila sam otići kod svoje sestre Mirele u Osijek na nekoliko dana. Kad sam pakirala stvari, mala Ema me gledala velikim očima i pružila mi ruku. Srce mi se slomilo.
Mirela me dočekala raširenih ruku: “Ljiljo, nisi ti kriva! Danas su mladi drugačiji… ali ne smiješ dozvoliti da te izbace iz vlastitog doma!”
Ali što da radim? Vratiti se i trpjeti poniženja? Ili pustiti Ivana i Anu da žive kako žele?
Nakon tjedan dana vratila sam se kući. Ana me dočekala s ledenim pogledom: “Nadam se da ste se odmorili.” Ivan nije rekao ni riječ.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ema plače u susjednoj sobi i poželjela da mogu samo jednom biti baka kakvu sam zamišljala.
Sutradan sam skupila hrabrost i sjela s Ivanom za stol.
“Sine, ako misliš da vam smetam… reci mi otvoreno. Ali znaj jedno – ova kuća je tvoj dom jer sam ja godinama radila za nju. Neću dozvoliti da me netko tjera iz mog života i života svoje unuke. Razgovaraj s Anom. Ako treba pomoć oko djeteta ili kuće – tu sam. Ali neću više trpjeti poniženja.”
Ivan me gledao dugo bez riječi.
Ne znam što će biti sutra. Znam samo da nisam jedina koja prolazi kroz ovakve borbe – toliko nas ima koje su odjednom postale višak u vlastitom domu.
Možda vi imate savjet za mene? Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće pronaći mir između snahe i svekrve ili smo osuđene na vječnu borbu?