Dječak iz parka: Kako sam šahom pronašao dom

“Dario, opet si zaboravio kruh!” vikao je otac dok sam trčao niz stepenice naše trošne zgrade u Hrasnom. U ruci sam stiskao drvenu šahovsku figuru koju mi je poklonio stari susjed Ivo. Bio je to moj talisman, podsjetnik da postoji svijet izvan gladi i brige. Majka je tiho plakala u kuhinji, misleći da je ne čujem. “Bit će bolje, Dario,” šapnuo sam sebi, ali nisam znao kako.

Tog jutra, dok su drugi dječaci igrali nogomet na blatnjavom igralištu, ja sam sjedio na klupi u parku kod Miljacke i slagao figure na improviziranoj šahovskoj ploči. Pridružio mi se Adnan, stariji gospodin s kapom na kojoj je pisalo “ŠK Bosna”. “Mali, znaš li ti šta je gambit?” pitao me s osmijehom. Klimnuo sam glavom, ali nisam imao pojma. “Naučit ću te ja,” rekao je i tako je počelo.

Svaki dan nakon škole, dok su moji roditelji tražili poslove koji su nestajali brže nego što su dolazili, ja sam učio otvaranja, taktike i žrtve. Adnan je bio strog učitelj. “Dario, život ti je kao šah: nekad moraš žrtvovati nešto da bi dobio više.” Nisam tada shvatao koliko će mi te riječi značiti.

Jedne večeri, dok smo večerali ostatke graha, otac je spustio viljušku i pogledao me: “Dario, moraš prestati gubiti vrijeme u parku. Trebaš raditi nešto korisno.” Majka ga je prekinula: “Pusti ga, bar tamo ne misli na glad.” Osjetio sam težinu njihovih pogleda – njihovu nemoć i moju krivicu što nisam mogao pomoći.

Zima je bila posebno teška. Grijanje su nam isključili zbog neplaćenih računa. Spavali smo obučeni, a ja sam sanjao o toplini i sigurnosti. Jednog dana Adnan mi je donio pozivnicu za gradski šahovski turnir. “Ovo je tvoja prilika, Dario. Pokaži im šta znaš.” Nisam imao ni pristojnu košulju, ali Adnan mi je posudio svoju staru jaknu.

Na turniru su me gledali s podsmijehom – dječak iz siromašne četvrti, s poderanim tenisicama i ruksakom iz kojeg su virile knjige iz biblioteke. Prva partija – pobjeda. Druga – remi protiv favorita turnira. Treća – nevjerovatna pobjeda nakon što sam žrtvovao damu za mat u tri poteza. Ljudi su počeli šaptati: “Ko je ovaj mali?”

Nakon finala, direktor kluba, gospodin Stjepan, prišao mi je: “Dario, imaš li trenera?” Klimnuo sam prema Adnanu. “Dobro, želim da igraš za naš klub. Ako pobijediš na državnom prvenstvu, možemo ti pomoći s stipendijom.” Nisam mogao vjerovati – stipendija bi značila novu šansu za mene i moju porodicu.

Kod kuće sam ispričao roditeljima šta se dogodilo. Otac je prvi put nakon dugo vremena zaplakao: “Oprosti što nisam vjerovao u tebe.” Majka me zagrlila tako snažno da sam pomislio da će me slomiti.

Pripreme za državno prvenstvo bile su iscrpljujuće. Učio sam do kasno u noć pod svjetlom svijeće jer struja nije radila. Adnan me tjerao da igram protiv starijih članova kluba: “Navikni se na pritisak!” U školi su me zadirkivali: “Šahovski genije bez para!” Ali nisam odustajao.

Dan državnog prvenstva bio je kao san. Dvorana puna ljudi, kamere, novinari. Prva partija – pobjeda za 20 minuta. Druga – remi protiv prošlogodišnjeg prvaka. Treća – napeta borba do posljednje sekunde sata. U finalu sam igrao protiv Lejle iz Tuzle, djevojke koja je imala sve: podršku porodice, trenera, opremu. Ali ja sam imao nešto drugo – glad za pobjedom.

Partija je trajala više od tri sata. Na kraju sam žrtvovao topa za mat u dva poteza. Publika je ustala i zapljeskala. Nisam mogao vjerovati – postao sam državni prvak.

Nagrada nije bila velika, ali klub mi je ponudio stipendiju i smještaj za moju porodicu u stanu blizu škole. Otac je našao posao kao domar u klubu, a majka kao kuharica u školskoj kantini. Po prvi put smo imali toplu vodu i grijanje.

Godinama kasnije, dok igram simultanku protiv desetak djece u istom parku gdje sam nekad sjedio sam, prilazi mi dječak sa starom šahovskom figurom u ruci: “Gospodine Dario, možete li me naučiti gambit?” Nasmišem se i prepoznam sebe u njegovim očima.

Ponekad se pitam: Da li bi sve bilo drugačije da nisam sjeo na onu klupu? Koliko nas još ima koji čekamo svoju priliku – samo da nas neko pogleda i kaže: ‘Vrijediš’? Šta vi mislite – koliko jedan potez može promijeniti život?