Ispod prozora: Kad sam pokucala na vrata gospodina Kovača
“Zorana, ne idi tamo!” majčin glas me presjekao dok sam navlačila kaput. Njezine ruke su drhtale dok je stiskala šal oko vrata, a oči su joj bile pune straha i srama. “Ne možemo mi tražiti od Kovača. Znaš kakvi su ljudi ovdje.”
Ali nisam imala izbora. Brat Adnan je sjedio pored prozora, gledajući kako snijeg prekriva naš stari Golf. Njegova invalidska kolica su škripala svaki put kad bi se pomaknuo. “Zorana, ako ne odeš, neću moći do škole cijeli tjedan. Mama nema snage da me gura kroz snijeg.”
Udahnula sam duboko i izašla na hladnoću. Selo je bilo tiho, osim laveža pasa iz dvorišta kod Mehića. Koračala sam prema kući gospodina Kovača, čovjeka kojeg su svi u selu poštovali, ali i ogovarali. Govorili su da je strog, da nikome ne oprašta dugove, ali i da ima srce kad nitko ne gleda.
Pokucala sam na njegova vrata, ruke mi se tresle od zime i nervoze. Vrata je otvorila njegova žena, gospođa Ljiljana, s pogledom koji je bio mješavina znatiželje i zabrinutosti.
“Dobar dan, Zorana. Šta te dovodi ovako rano?”
“Trebam razgovarati s gospodinom Kovačem… Ako može?”
Uvela me u dnevni boravak gdje je on sjedio za stolom, čitajući novine. Podigao je obrve kad me ugledao.
“Zorana? Šta trebaš?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. “Naš auto je stao… Brat Adnan ne može do škole bez auta… Molim vas, možete li nam posuditi vaš kombi samo za nekoliko dana? Vratit ćemo gorivo… Sve… Samo da Adnan ne propusti nastavu.”
Tišina je trajala predugo. Čula sam kako Ljiljana tiho uzdiše iza mene.
“Znaš li ti koliko košta gorivo danas? I znaš li koliko puta su ljudi iz ovog sela tražili pomoć pa zaboravili vratiti?” pitao je Kovač, gledajući me ravno u oči.
“Znam… Ali mi nismo takvi. Majka bi umrla od srama da vas prevarimo. Samo želimo da Adnan ima šansu kao svi drugi.”
Kovač je uzdahnuo i pogledao kroz prozor. “Tvoj otac mi je jednom pomogao kad mi je traktor zapeo u blatu kod rijeke. Nikad nisam zaboravio tu noć. Dobro… Kombi možeš uzeti, ali vozi pažljivo i vrati ga čistog.”
Osjetila sam olakšanje, ali i težinu ponosa koji sam morala progutati.
Kad sam se vratila kući s ključevima u ruci, majka je plakala. “Nisam mislila da ćemo doći do ovoga… Da moramo moliti za pomoć kao prosjaci.”
Adnan me zagrlio iz kolica. “Nisi ti prosjak, Zorana. Ti si moja sestra i moj heroj.” Ali znao je i on koliko nas boli ta ovisnost o tuđoj dobroti.
Sljedećih dana vozila sam Adnana u školu, a majka je svaki put gledala kroz prozor kao da očekuje da će selo početi šaptati o nama još glasnije nego prije.
Jednog jutra, dok sam vraćala kombi Kovaču, naišla sam na njegovog sina Damira na dvorištu.
“Zorana, znaš li ti šta ljudi pričaju? Kažu da tvoja majka krije nešto o vašem ocu… Da nije umro onako kako ste rekli.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Šta to pričaš? Moj otac je poginuo na gradilištu u Zagrebu!”
Damir je slegnuo ramenima. “Kažu da je imao dugove… Da je pobjegao iz Bosne zbog nekih ljudi… Da nije bio onakav kakvim ste ga predstavljali.”
Te riječi su me proganjale cijeli dan. Kad sam došla kući, pitala sam majku: “Mama, jesi li mi sve rekla o tati? Jesi li nešto skrivala od nas?”
Majka je šutjela dugo, a onda su joj suze potekle niz lice. “Nisam htjela da znaš… Tvoj otac nije poginuo odmah. Bio je teško povrijeđen, ali nije htio da ga iko vidi takvog… Bio je ponosan čovjek. Imao je dugove jer je pomagao drugima više nego sebi… Zato smo ostali bez svega kad je otišao.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome koliko nas ponos može koštati – i koliko nas sram može zatvoriti pred ljudima koji bi nam možda mogli pomoći.
Narednih dana selo je brujalo o nama više nego ikad. Neki su nas žalili, drugi su nas ogovarali zbog toga što smo “prosili” kod Kovača.
Jednog dana na pijaci srela sam staru učiteljicu Nadu koja me povukla za rukav.
“Zorana, nemoj se stidjeti što si tražila pomoć. Svi mi ponekad trebamo nekoga. Sramota je samo kad okrećeš leđa onima kojima možeš pomoći.” Pogledala me nježno i dodala: “Tvoj otac bi bio ponosan na tebe.”
Te riječi su mi dale snagu da podignem glavu pred selom.
Ali još uvijek se pitam: Je li dostojanstvo u tome da šutiš i trpiš ili u tome da priznaš slabost i potražiš ruku pomoći? Može li čovjek ostati svoj kad mora moliti za ono što mu pripada?