Između Dva Doma: Kad Tvoje Stvari Postanu Tuđe Želje

“Ivana, imaš li još onu dječju jaknicu od Lane? Znaš, Lejla je sad taman narasla za nju. A i onaj blender što ti stoji na polici, ako ti ne treba, meni bi baš dobro došao!”

Stojim u kuhinji, mobitel prislonjen uz rame dok pokušavam nahraniti Lanu kašicom od bundeve. Glas moje tetke Mire zvoni mi u uhu, a u stomaku osjećam poznati grč. Ne znam što da kažem. Znam da jaknicu još čuvam za slučaj da Lana dobije sestru, a blender mi je poklonila mama kad sam se udala. Ali kako to reći Miri, a da ne ispadnem sebična?

Moj muž, Dario, sjedi za stolom i lista novine. Pogleda me preko naočala i šapne: “Opet ona? Reci joj da ti treba sve što imaš.”

Ali nije to tako lako. U našoj porodici, kad jednom nešto kažeš ‘ne’, to se prepričava godinama. Sjećam se kad je moj brat Ivan odbio dati stari bicikl rođaku Adnanu – još uvijek ga zovu cicija.

“Miro, znaš da Lana još uvijek nosi tu jaknicu kad idemo na selo…” pokušavam oprezno.

“Ma hajde, Ivana, nemoj biti takva! Pa znaš da sam ti uvijek pomagala kad ti je trebalo. Šta ti znači jedna jaknica? A blender ti samo skuplja prašinu!”

Osjećam kako mi obrazi gore. Znam da nije fer, ali osjećam se kao da moram opravdavati svaki predmet u svom stanu. Pogledam oko sebe: police pune knjiga koje sam godinama skupljala, igračke koje Lana još uvijek voli, pokloni s vjenčanja koji mi znače više nego što bih priznala.

Kad sam bila mala, mama me učila da dijelim. “Dijeliti je lijepo, ali ne smiješ dati ono što ti treba,” govorila bi dok bi slagala zimnicu u podrumu. Ali sada, kad sam odrasla i imam svoju porodicu, shvatila sam da granice nisu samo fizičke – one su i emotivne.

Navečer sjedim s Dariom na balkonu. Lana spava, a grad ispod nas svjetluca. “Znaš,” kažem mu tiho, “osjećam se kao da svi misle da je naše sve na raspolaganju. Kao da nemam pravo reći ne.”

Dario uzdahne. “Zato što si uvijek bila dobra duša. Ali moraš naučiti reći ‘ne’, Ivana. Inače ćeš ostati bez svega – i stvari i mira.”

Sljedeće jutro stiže poruka od Mire: “Jesi li razmislila? Lejli baš treba ta jaknica!”

Ovaj put odlučujem biti iskrena. Pišem joj: “Miro, razumijem da ti treba, ali Lana još uvijek koristi tu jaknicu. Kad nam više ne bude trebala, prva si na listi. Blender mi je poklon od mame i vezana sam za njega. Nadam se da razumiješ.”

Odgovor stiže brzo: “Aha, dobro… Nema veze. Samo sam mislila da možemo biti kao prava porodica i pomagati jedni drugima.”

Osjećam knedlu u grlu. Znam što slijedi – šutnja na obiteljskim ručkovima, polu-šale na moj račun, možda čak i ogovaranje kod bake.

Nekoliko dana kasnije zove me mama: “Ivana, šta si to rekla Miri? Zvala me sva uzrujana! Kaže da si postala hladna otkad si se udala za Darija.”

“Mama, nisam hladna… Samo želim zadržati neke stvari za sebe i svoju porodicu. Zar je to tako loše?”

Mama šuti nekoliko sekundi pa kaže: “Nije loše, ali znaš kakva je naša familija. Svi misle da imaju pravo na sve što imamo. Moraš biti mudra, kćeri moja.”

Te večeri dugo razmišljam o tome što znači biti dobra kćerka, sestra, tetka… Gdje prestaje velikodušnost a počinje iskorištavanje? Sjetim se svih onih puta kada sam dala nešto što nisam htjela dati – haljinu iz mature koju nikad nisam vratila od rodice Sanje, knjige koje su nestale iz moje biblioteke jer su ih “svi čitali”, pa čak i igračke iz djetinjstva koje su završile kod nekog drugog djeteta.

Jednog dana Lana me pita: “Mama, zašto uvijek daješ moje stvari drugima? Ja volim tu igračku.” Pogledam je i shvatim – ako ne naučim reći ‘ne’, učim i nju da njene želje nisu važne.

Na sljedećem obiteljskom okupljanju atmosfera je napeta. Mira me izbjegava pogledati, a ostali šapuću iza leđa. Osjećam se usamljeno, ali i nekako lakše – prvi put sam zaštitila svoje granice.

Kasnije mi priđe sestrična Amra i tiho kaže: “Dobro si napravila. I meni stalno traže stvari pa ne znam kako odbiti. Možda si nam svima pokazala da imamo pravo na svoje.” Pogledam je iznenađeno – nisam znala da se i drugi tako osjećaju.

Vraćajući se kući s Dariom i Lanom, gledam ih i pitam se: “Je li moguće biti dobar član porodice a ipak sačuvati svoje granice? Ili ćemo zauvijek birati između mira u kući i mira u duši? Kako vi to rješavate?”