Kad me Ivan zaprosio, rekla sam ne i udala se za Dinu: Dvadeset godina kasnije, sudbina nas je opet spojila
“Zašto uvijek moraš sve pokvariti, Amra? Zar ti nije dosta što si već jednom pogriješila?” Dino je vikao dok sam stajala u kuhinji, držeći tanjir u ruci. Ruke su mi se tresle, a suze su mi prijetile skliznuti niz lice. “Nisam pogriješila, samo sam… samo sam htjela više od života!” viknula sam natrag, ali moj glas je bio slab, gotovo nečujan.
Sjećam se dana kad me Ivan zaprosio. Bilo je proljeće, miris bagrema širio se ulicama našeg malog grada kod Tuzle. Stajali smo na klupi pored rijeke Jale, a on je drhtavim rukama izvadio prsten. “Amra, hoćeš li biti moja zauvijek?” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce lupa kao nikad prije. Ali u meni je gorjela želja za nečim većim – za bijegom iz siromaštva, iz svakodnevnih svađa mojih roditelja, iz grada gdje se ništa ne mijenja osim godišnjih doba.
“Ne mogu, Ivane. Žao mi je,” šapnula sam. Vidjela sam kako mu se lice slama pred mojim očima. “Zašto?” pitao je tiho. Nisam imala snage reći mu istinu – da vjerujem kako Dino može pružiti ono što Ivan nikada neće moći: stabilnost, sigurnost, možda čak i život u Zagrebu ili Sarajevu.
Dino je bio drugačiji. Njegovi roditelji su imali malu firmu za građevinske radove, uvijek su govorili o planovima i mogućnostima. Kad me zaprosio nekoliko mjeseci kasnije, pristala sam bez puno razmišljanja. Ubrzo smo se preselili u Sarajevo. Prvih nekoliko godina činilo se da sam napravila pravi izbor – nova odjeća, bolji stan, večere u restoranima. Ali ubrzo su došle prve pukotine.
Dino je postao hladan, često nervozan zbog posla. Počeo je piti. Svaka sitnica bila je razlog za svađu. “Ti si uvijek nezadovoljna!” vikao bi. “Zar ti nije dosta što imaš? Pogledaj svoje prijateljice iz škole – sve su ostale tamo gdje su bile!”
A ja… ja sam svake noći ležala budna i pitala se gdje je nestala ona djevojka koja je sanjala o sreći.
Godine su prolazile. Imali smo dvoje djece – Lejlu i Tarika. Njihov smijeh bio mi je jedina utjeha. Ali ni oni nisu mogli popuniti prazninu koja je rasla u meni.
Jednog dana, dvadeset godina nakon što sam rekla “ne” Ivanu, otišla sam s Lejlom na koncert u Tuzlu. Dok smo stajale u redu za sokove, začula sam poznat glas iza sebe: “Amra? Jesi li to ti?” Okrenula sam se i ugledala Ivana. Bio je stariji, ali oči su mu bile iste – tople i iskrene.
“Ivane! Ne mogu vjerovati… Kako si?”
“Dobro sam… A ti?”
Nisam znala što da kažem. U meni su se sudarale godine tuge i neizgovorenih riječi.
Sjeli smo na klupu ispred dvorane. Ivan mi je pričao o svom životu – ostao je u našem gradu, otvorio malu radionicu za popravak bicikala. Nije se ženio. “Nisam mogao… Znaš kako to ide,” nasmiješio se tužno.
Pogledala sam ga i osjetila kako mi se grlo steže. “Ivane… Jesi li mi ikad oprostio?”
“Amra, nisam imao što opraštati. Ti si izabrala svoj put. Samo… ponekad se pitam kako bi bilo da si rekla ‘da’.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Dino je bio pijan kad sam stigla kući i nije ni primijetio da me nema satima.
Sljedećih dana nisam mogla izbaciti Ivana iz glave. Počela sam preispitivati svaki svoj izbor – jesam li stvarno pobjegla od siromaštva ili sam pobjegla od sebe?
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Dinom za stol.
“Dino… Jesi li sretan sa mnom?”
Pogledao me kao da sam ga pitala nešto najgluplje na svijetu.
“Šta ti sad fali? Imaš sve!”
Ali ja nisam imala ono najvažnije – mir u duši.
Nekoliko tjedana kasnije, skupila sam hrabrost i otišla kod psihologa. Po prvi put u životu priznala sam sebi koliko sam nesretna.
Ivan mi je povremeno slao poruke – prijateljske, tople riječi koje su mi vraćale osmijeh na lice. Nisam ga varala s njim; nisam ni željela ljubavnu aferu. Samo sam željela nekoga tko će me razumjeti.
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, jesi li ti sretna?”
Nisam znala što da odgovorim.
Danas, dvadeset godina nakon što sam rekla ‘ne’ čovjeku koji me volio iskreno i ‘da’ čovjeku koji mi je dao sigurnost ali ne i sreću, pitam se: Šta je važnije – mir u srcu ili mir u kući? Da li smo dužni ostati tamo gdje nismo sretni samo zbog djece ili tradicije?
Možda će neko od vas znati odgovor bolje od mene.