Kad se prošlost vrati: Priča o Snježani iz Travnika
“Mama, nemoj ga pustiti unutra!” Ivanov glas odjekuje hodnikom dok stojim pred vratima, ruku na kvaki, srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. S druge strane vrata čujem kašalj, slab i promukao, a onda poznati glas kojeg nisam čula šesnaest godina: “Snježana, molim te… samo da sjednem na tren.”
Dario stoji iza Ivana, šutljiv, ali pogled mu govori sve. Ne žele ga ovdje. Ne žele ga u našim životima. I ja bih voljela da mogu biti tako sigurna kao oni, ali nešto u meni ne da mi mira. Sjećanja naviru – onaj dan kad je otišao, kad sam ostala sama s dvoje male djece u malom stanu u Travniku, bez posla, bez novca, bez ikoga osim njih dvoje.
Otvorim vrata. On stoji pogrbljen, lice mu je sivo, oči upale. “Hvala ti,” šapne i pogleda me kao da sam mu posljednja nada na svijetu. Ivan odmahne glavom i ode u svoju sobu zalupivši vratima. Dario ostaje u hodniku, stisnutih šaka.
“Zašto si došao?” pitam ga tiho dok mu pomažem da sjedne na stari kauč. “Zar nemaš nikoga drugog?”
On pogne glavu. “Nemam nikoga. Bolestan sam, Snježana. Doktori kažu da mi nije ostalo puno vremena. Nisam imao gdje… Pomislih, možda ćeš mi ti oprostiti.”
U meni se bore bijes i sažaljenje. Sjećam se noći kad sam plakala dok su djeca spavala, kad sam molila Boga da mi da snage da izdržim još jedan dan. Sjećam se kako sam radila dva posla – danju u trgovini kod Mirele, noću čistila stubišta po zgradama. Sve zbog njih dvojice.
“Mama, ne možeš mu vjerovati!” Ivan izlazi iz sobe, lice mu crveno od ljutnje. “Gdje je bio kad si ti bila bolesna? Kad smo gladovali? Sad kad mu trebaš, sjeti se da postojiš!”
Dario šuti, ali vidim suze u njegovim očima. On je uvijek bio tiši, osjećajniji. Prilazi ocu i gleda ga kao stranca.
“Zašto si nas ostavio?” pita ga tiho.
Moj bivši muž pogleda Darija, a onda mene. “Bio sam kukavica. Nisam znao kako biti otac. Nisam znao kako biti čovjek. Otišao sam jer sam mislio da ćete bez mene biti sretniji.”
Ivan se nasmije gorčinom: “Jesmo li bili sretniji? Mama je skoro umrla od brige! Ja sam morao raditi već sa šesnaest! Dario nije imao ni za knjige!”
Sjedim između njih trojice i osjećam se kao da me trgaju na komade. Znam koliko su patili zbog njega. Znam koliko sam ja patila. Ali sad je tu, slab i izgubljen.
Te noći ne spavam. Gledam ga kako spava na kauču, pokriven mojom starom dekom. Sjetim se dana kad smo se upoznali na korzu u Travniku – bio je najljepši dečko u gradu, pun života i obećanja. Sjetim se našeg vjenčanja u maloj crkvi na brdu iznad grada. Sjetim se i dana kad je otišao bez riječi.
Ujutro Ivan odlazi bez pozdrava. Dario sjedi za stolom i gleda me.
“Šta ćeš sad?” pita.
Ne znam odgovoriti. Srce mi govori jedno, razum drugo.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s Ivanom. On ne želi čuti ni za kakvo oproštenje.
“Mama, on nije zaslužio tvoju pomoć! Ako ga primiš nazad, ja odlazim iz kuće!”
Dario je zbunjen. “Možda bi trebali pokušati razumjeti… Možda bi nam svima bilo lakše da oprostimo.”
U kući vlada napetost koju mogu rezati nožem. Moj bivši muž sve je slabiji; ponekad ne može ni ustati iz kreveta. Pomažem mu oko lijekova, kuham mu čaj, ali svaki put kad ga pogledam osjećam gorčinu i tugu.
Jedne večeri Ivan dolazi kući kasno i nalazi mene kako brišem suze u kuhinji.
“Mama… Zašto to radiš sebi? Zašto opet patiš zbog njega?”
Pogledam ga kroz suze: “Ne radim to zbog njega. Radim to zbog sebe. Ne želim umrijeti s mržnjom u srcu. Ako mu ne pomognem sad kad nema nikoga drugog, kakva sam ja osoba?”
Ivan me zagrli prvi put nakon dugo vremena.
“Bojim se da ćeš opet biti povrijeđena,” šapne.
“Možda hoću,” kažem tiho. “Ali možda ćemo svi biti slobodniji ako pokušamo oprostiti.”
Moj bivši muž umire nekoliko tjedana kasnije, mirno, u snu. Na sprovodu stojimo zajedno – ja, Ivan i Dario – i prvi put osjećam da smo obitelj koja je preživjela sve oluje.
Ponekad se pitam jesam li ispravno postupila. Jesam li trebala slušati sinove ili svoje srce? Može li oprost zaista izliječiti stare rane ili samo otvori nove?
Šta vi mislite – može li se prošlost zaista ostaviti iza sebe ili nas uvijek sustigne kad to najmanje očekujemo?