Kad Suđe Ostane Neoprano: Lekcija Koja Je Promijenila Sve
“Opet si ostavio šalice u sudoperu!” – glas mi je zadrhtao, ali nisam više mogla šutjeti. Jasmin je sjedio za stolom, listao portale na mobitelu, kao da ne čuje ni mene ni zvukove iz kuhinje. Pogledao me preko ruba naočala, s onim blagim izrazom koji me nekad smirivao, a sada me samo još više ljutio.
“Ma evo, oprat ću kasnije. Samo da završim ovo…”
Kasnije. Uvijek kasnije. Pet godina braka i još uvijek sam sama u borbi protiv prašine, prljavog suđa i beskrajnih košara rublja. Kad smo se preselili iz Tuzle u ovu novu kuću u predgrađu Sarajeva, nadala sam se da će sve biti drugačije. Novi početak, rekli su svi. Ali stari problemi su se preselili s nama, skriveni u kutijama između posteljine i začina.
Moja mama, Senada, uvijek je govorila: “Muškarci su ti kao djeca, moraš ih naučiti kako treba.” Ali ja nisam htjela biti ničija učiteljica. Htjela sam partnera. Nekoga tko će primijetiti kad je frižider prazan ili kad je smeće puno. Nekoga tko će znati gdje stoji krpa za prašinu bez da ga vodim za ruku.
Te večeri, dok sam gledala Jasmina kako bezbrižno sjedi, odlučila sam – dosta je. Neću više raditi sve sama. Neka vidi kako izgleda kad ja ne pokupim njegove čarape s poda ili ne operem suđe nakon večere.
Sljedećih dana, svjesno sam ignorirala nered. Prljave šalice su se gomilale, mrvice su ostajale na stolu, a rublje se skupljalo u kutu spavaće sobe. Jasmin nije ništa primijetio. Ili se pravio da ne vidi. Možda je mislio da će se sve samo od sebe srediti, kao i uvijek.
U petak navečer došla je njegova sestra Mirela s djecom. Djeca su trčala po kući, a Mirela me pogledala s blagom nelagodom kad je vidjela nered.
“Jesi li dobro, Amra? Ovo nije nalik tebi…”
“Ma sve je super,” nasmijala sam se kiselo. “Samo sam malo umorna.”
Jasmin je tada prvi put podigao pogled s mobitela i zbunjeno pogledao oko sebe.
“Šta se dešava ovdje? Zašto je ovakav nered?”
“Ne znam, možda zato što niko ništa ne radi osim mene?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Mirela je brzo promijenila temu, ali napetost je ostala visjeti u zraku kao težak miris ustajalog zraka.
Te noći Jasmin i ja smo prvi put ozbiljno razgovarali o svemu. Ili bolje rečeno – svađali smo se.
“Pa što mi nisi rekla? Kako da znam šta treba ako mi ne kažeš?” – vikao je.
“Zar moram crtati svaki put? Zar ti stvarno ne vidiš kad je sudoper pun ili kad nema toalet papira?”
“Nisam navikao na to kod kuće… Mama je uvijek sve radila.”
To me pogodilo ravno u srce. Nisam htjela biti njegova mama. Htjela sam biti njegova žena.
Sljedećih dana vladala je tišina. On bi otišao na posao, ja bih radila od kuće i gledala kako nered raste oko mene kao korov. Počela sam sumnjati u svoj plan. Je li moguće da smo toliko različiti? Da on stvarno ne vidi ono što mene izluđuje?
Jednog jutra, dok sam sjedila za stolom s kavom, došla mi je poruka od prijateljice Ivane iz Zagreba:
“Amra, nisi sama. I kod mene je isto. Probaj razgovarati bez optuživanja, možda upali.”
Odlučila sam pokušati još jednom. Navečer sam sjela pored Jasmina na kauč.
“Znaš… nije stvar u suđu ili prašini. Stvar je u tome što se osjećam sama u svemu ovome. Kao da ti nije stalo do našeg doma koliko meni jest.”
Jasmin je dugo šutio.
“Znaš šta… Nikad nisam razmišljao o tome tako. Mislio sam da tebi to ide lakše, da voliš te stvari…”
“Ne volim ih više od tebe. Samo sam navikla da moram sve sama jer niko drugi neće.”
Tada mi je prvi put priznao nešto što me iznenadilo:
“Znaš, moj tata nikad nije pomogao mami oko kuće. Uvijek sam mislio da tako treba biti… Ali sad vidim da nije fer prema tebi. Oprosti mi.”
Te riječi su mi donijele olakšanje, ali i tugu zbog svih tih godina šutnje i nerazumijevanja.
Dogovorili smo se da ćemo napraviti popis zadataka i podijeliti ih ravnopravno. Prvih tjedan dana bilo je teško – Jasmin je zaboravljao što treba napraviti, ja sam imala potrebu sve kontrolirati. Ali malo po malo, počeli smo funkcionirati kao tim.
Jedne večeri dok smo zajedno prali suđe, pogledali smo se i nasmijali.
“Nije tako strašno kad se radi zajedno, ha?” – rekla sam kroz smijeh.
“Možda čak postanem bolji od tebe u pranju suđa!” – našalio se Jasmin.
Nije sve bilo savršeno ni nakon toga – ponekad bi opet zaboravio iznijeti smeće ili bi ja preuzela previše na sebe iz navike. Ali sada smo barem znali razgovarati o tome bez ljutnje i optuživanja.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da naučimo slušati jedni druge? I koliko brakova propadne samo zato što nismo spremni priznati koliko nam treba podrška?